Tko je htio, dosad se mogao lijepo obavijestiti o književnom djelu Jaumea Cabréa. Njegov zamašni opus našoj je publici, očekivano, predstavljen tek manjim, ali zato reprezentativnim dijelom. Na temelju tri prevedena romana mogla su se izvesti barem četiri zaključka.
Prije svega, kako se radi o autoru koji piše ili vrlo debele ili, u najmanju ruku, odeblje knjige. Potom, da je sklon kontrapunktiranju malih, privatnih povijesti s velikom, nacionalnom historijom, jer se sudbine njegovih likova zapliću i raspliću presudno obilježene zbivanjima u širem, društvenom kontekstu. Nadalje, da je Cabré pisac s “viškom priča”, koji rado i često skreće u pripovjedne digresije i meandre, dodajući glavnoj, ključnoj storiji još cijeli grozd ili dva bočnih rukavaca.
Samo 150 stranica
Konačno, da on nije pravocrtni narator koji uredno i staromodno izlaže što ima reći, trudeći se olakšati čitatelju bordižanje kroz guste stranice svoje literature. Upravo suprotno, izmjenom pripovjednih i vremenskih perspektiva – vrlo često unutar jedne jedine rečenice! – on nimalo ne podilazi publici, nego je dapače tjera da s punom koncentracijom čita njegova djela (što, doduše, nije nikakav problem, jer on raspolaže rijetkim talentom zavođenja čitatelja koje redovito i lako “zarobljava”).
Barem tri od ova četiri nabrojena svojstva ne mogu se razabrati iz njegova nedavno kod nas objavljena romana “Opečeni vatrom” (prijevod s katalonskog potpisuje Boris Dumančić). Za početak, ovaj je libar za Cabréove standarde skoro pa anoreksičan: ima samo 150 stranica. Tako tijesnome opsegu prilagođen je i sadržaj. Njegovome junaku događa se koješta, ali o mjestu i vremenu radnje možemo samo nagađati, iako za tim nema nikakve potrebe.
Imamo razloga pretpostaviti da je priča situirana u Barcelonu danas, ali jednako se tako mogla zbivati i u Splitu prije dvadeset ili četrdeset godina. Širi društveni kontekst i velika, društvena povijest ovom prilikom autora ni najmanje ne zanimaju. Kao što ga ne zanima ni širiti priču na mali milijun narativnih kolosijeka. Od “starog” Cabréa preostao je samo zaigrani eksperimentator koji se, međutim, sad doima kao da se nakljukao steroidima prije nego što je sjeo za pisaći stol.
Njegov roman počinje kao romantična, patetična priča po mjeri starinskih romana feuilletona, da bi se potom preobrazila u punokrvni iako pomalo trash noir te, na koncu, razriješila rijetko viđenim karambolom. No, krenimo redom... Ismael, profesor latinskog jezika i književnosti, povučeni je, zakopčani i smotani samac traumatične prošlosti (majka mu je umrla pri porodu, otac ga je pokušao zapaliti, cijelu je mladost proživio kod udomitelja...). Ovaj statist u vlastitome životu odavno se pomirio s činjenicom da će mu knjige dovijeka ostati jedino pouzdano društvo i čvrst orijentir, a onda je u dućanu susreo Leo, staru prijateljicu iz djetinjstva.
Smušeni luzer
Vrlo brzo oni će se zbližiti, i taman kad nam se učini da je pisac nešto gadno zabrljao jer je svome junaku, smušenome luzeru, priuštio happy end i prije tridesete stranice, priča će se izliti iz mirna korita. Siroti Ismael stradat će u prometnoj nesreći i probuditi se u nečemu što sliči bolnici, gdje će redovito biti podvrgavan uzaludnim ispitivanjima. Velim uzaludnim ne zato što glavni junak nešto želi sakriti, nego stoga što je izgubio pamćenje: niti zna tko je niti kako je dospio tu gdje jest. Nakon nekog vremena, kad očajan i zbunjen pobjegne glavom bez obzira, shvatit će da nije utekao iz zdravstvene ustanove, nego iz nekog periferijskog skladišta koje je samo fingiralo bolnicu.
Hrabro i maestralno
Polugol i još uvijek s vrećicom infuzije spojenom na ruku, nabasat će na ženu, razbarušenu i simpatičnu luzericu svoje vrste, koja će mu pomoći da odmagli dovoljno daleko i zametne tragove pred ljudima koji žele saznati što on zna (iako on to, silom prilikom, više ne zna, ma koliko god se trudio osvježiti pamćenje). Od te točke nadalje svašta će se izdogađati. I premda vam se može činiti kako sam upravo prepričao zaplet klasičnog krimića, roman “Opečeni vatrom” ne može imati manje veze sa žanrovskom književnošću.
A kako bi i mogao imati kad u nevelikoj galeriji likova jedno od istaknutih mjesta zauzima i mladi vepar (!) koji osjeća, misli, komunicira i biva umiješan u radnju kao i svi ostali, naravno, ljudski karakteri.
Jaume Cabré napisao je jedinstven, neusporediv roman o stalnoj blizini, pa ako hoćete i privlačnosti, smrti, o fragilnosti volje i svijesti, te o našoj izloženosti silama koje niti možemo imenovati i razumjeti, niti obuzdati. A to je učinio hrabro i maestralno promašujući manje-više sve zamislive pripovjedne konvencije.