Publika nesklona krimiću običava kazati kako djela iz te žanrovske niše imaju problem s uvjerljivošću. Kako se, recimo, uživjeti u knjige Arlandura Indriðasona kada znamo da je on pobio više ljudi nego svi islandski kriminalci još od vikinških vremena sve do danas?
A dotični je autor samo vrh ledenoga brijega (zamalo i doslovce, znamo li kakva je u njegovoj domovini klima). Naime, pisaca krimića na Islandu ima toliko da su morali osnovati i vlastitu udrugu, a neki među njima puno su krvoločniji od Arlandura (prezime mu ovaj put preskačem, ionako se radi o patronimiku, a ne imenu cijele obiteljske loze).
Takvim cjepidlakama koje muči realističnost broja (i izvedbe) zločina zaludu je objašnjavati kako se radi o dramaturškoj konvenciji koju naprosto treba prihvatiti (ili ne), a ne je stalno propitivati. To, međutim, ne znači da se autor ne treba što je više moguće truditi da bi mu se tekst na svim drugim razinama doimao uvjerljivim. Kada bi, recimo, neki hrvatski pisac krimića svoj roman situirao na jadranski otok i među policijskim službenicima u malome mistu zamislio čovjeka koji je deklarirani (a k tome i vrlo zaljubljeni) homoseksualac u odličnim odnosima sa svojim kolegama, libar bi se raspao i prije nego što je pošteno započeo.
Južnjaci i sjevernjaci
Tko bi, pobogu, mogao povjerovati da gej iz zabačene provincije (i mačističkog okružja policijske postaje!) neće biti izložen, u najmanju ruku, brutalnome ruganju, ako ne i nečemu puno gorem? Situiramo li, pak, priču dvije ili tri tisuće kilometara sjevernije, na neki švedski škoj, nemoguća pretpostavka mirnog profesionalnog suživota homoseksualca s heteroseksualnim kolegama, poprimit će neku sasvim drugu dimenziju.
Čitajući roman Johanne Mo “Ljiljan iz sjene” (prijevod potpisuje Elizabeta Vrbančić) u nekoliko sam se navrata morao podsjetiti na očigledno - da između nas južnjaka i njih sjevernjaka postoje ozbiljne razlike te da zatucanost kojoj mi imamo prilike svjedočiti ipak nije univerzalni odnosno globalni problem. Kad sam to razriješio sa samim sobom, nisam više imao nikakvih problema s uživljavanjem u priču koja jest i nije tipično skandinavska.
Naime, jest u mjeri u kojoj je Johanna Mo zanatski besprijekorna praktičarka krimića, iz čijih bi djela polaznici tečajeva kreativnog pisanja itekako imali što naučiti, a nije zbog njezine nesklonosti da imaginira osobito surove zločine o kojima će potom vrlo iscrpno, inzistirajući na najmučnijim detaljima, izvijestiti svoje čitatelje. Ona publiku samo plaši (i to malo, koliko je neophodno da održi fibru napetosti), ali ne užasava kao većina svojih zemljaka i nordijskih susjeda, što je, ako mene pitate, za svaku pohvalu.
”Ljiljan iz sjene” drugi je nastavak trilogije o detektivki Hanni Duncker. Njezin otac svojedobno je osuđen za strašan zločin, zbog čega je napustila rodni otok Öland i preselila se u Stockholm gdje je postala policajka. Nakon šesnaest godina, ipak se odlučila vratiti u zavičaj, suočiti s demonima koji je proganjaju i razumjeti što se doista zbilo kobne noći kad je njezin otac navodno počinio ubojstvo i palež. Svaki libar iz ovoga serijala jednako je koncipiran, Hanna i njezine kolege bave se nekim friškim slučajem, a u drugom i trećem planu traje njezina potraga za pitanjima iz davne prošlosti.
Slučajni negativci
Ovom prilikom traga za nestalim Thomasom Ahlstromom i njegovim sinčićem Hugom. Puno je sumnjivih kojima bi se, barem na prvi pogled, mogla prikrpati odgovornost za njihov nestanak i sve ono što će se kasnije dogoditi: Thomasova odrasla kćer iz prvog braka, stari prijatelj koji se bavi sumnjivim poslovima, njegovo troje kolega iz agencije za nekretnine, u kojoj je zaposlen,...
Kao i u prvom naslovu iz trilogije, Johanna Mo i ovdje se bavi ustvari slučajnim negativcima, običnim ljudima koji nemaju patološke osobnosti niti su profesionalni kriminalci. Samo im se život posložio tako da su prekoračili granicu normalnosti. Svi karakteri kojima ona barata, sumnjivci odnosno negativci jednako kao i pozitivci, manje su ili više oštećeni ljudi ili barem ranjivi. K tome, i jedni i drugi obilježeni su iskustvom življenja u klaustrofobično maloj sredini premreženoj tajnama i zavjetima šutnje.
Johanna Mo majstorski vodi priču, u pravilnim razmacima podiže tenzije i očekivanja, a drugi roman iz serijala roman završava... pa recimo to ovako: nesavladivom žudnjom za početkom trećega. Naime, jedna se priča rasplela, ali se zato ona druga, koja se tiče očeva zločina, zakomplicirala doslovce na zadnjoj stranici. Da se čitatelji mogu prikladno žderati od muke do izlaska trećeg libra.