Publika nesklona krimiću običava kazati kako djela iz te žanrovske niše imaju problem s uvjerljivošću. Kako se, recimo, uživjeti u knjige Arlandura Indriðasona kada znamo da je on pobio više ljudi nego svi islandski kriminalci još od vikinških vremena sve do danas?
A dotični je autor samo vrh ledenoga brijega (zamalo i doslovce, znamo li kakva je u njegovoj domovini klima). Naime, pisaca krimića na Islandu ima toliko da su morali osnovati i vlastitu udrugu, a neki među njima puno su krvoločniji od Arlandura (prezime mu ovaj put preskačem, ionako se radi o patronimiku, a ne imenu cijele obiteljske loze).
Takvim cjepidlakama koje muči realističnost broja (i izvedbe) zločina zaludu je objašnjavati kako se radi o dramaturškoj konvenciji koju naprosto treba prihvatiti (ili ne),...