Veliki njemački glumac i redatelj Gustaf Gründgens (1899.-1963.) u mladosti je dijelio i postelju i ljevičarska uvjerenja s Klausom Mannom. Godine 1933., kad je Hitler osvojio vlast, obojica su bila na španjolskoj turneji s kazališnom trupom koju su sačinjavali njihovi kako poetički, tako i politički istomišljenici. Klaus je nagovarao svoga prijatelja da se ne vrate u Njemačku, ali bezuspješno. Sljedeće godine u egzil je pošao sam, a Gustaf se priklonio nacistima i u domovini izgradio spektakularnu karijeru. Hitlerov režim bio je nemilosrdan prema homoseksualcima, a cijeli njemački kulturni establishment toga doba dobro je znao za erotske čežnje slavnoga glumca, no on zbog toga nije imao ni najmanjih neugodnosti. Njegove političke veze i slava bile su, očito, dovoljna zaštita pred progonom. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, devet mjeseci je proveo u ruskom zarobljeništvu odakle je oslobođen zalaganjem kolege, uvjerenog komuniste Ernsta Bucha koji mu je time vratio uslugu, jer ga je Gründgens svojedobno spasio od nacističke egzekucije.
Gustaf je sve do smrti nastavio glumiti i u svojstvu intendanta voditi ugledne njemačke kazališne kuće, a preminuo je u Manili na Filipinima od srčanog zastoja koji je bio uzrokovan prevelikom količinom tableta za spavanje. Nikad nije ustanovljeno je li se predozirao namjerno ili slučajno. Do toga trenutka Klaus je bio već četrnaest godina mrtav. I njemu su presudile tablete za spavanje, i za njegov slučaj teško je s pouzdanjem reći je li se radilo o namjernom samoubojstvu ili fatalnom pretjerivanju s doziranjem lijeka.
Klaus je, međutim, svoga starog prijatelja i ljubavnika na nekoj simboličkoj razini ubio još 1936. godine kada je u Amsterdamu objavio roman „Mefisto“ o glumcu koji je nacistima prodao dušu i zauzvrat dobio veličanstvenu karijeru. Gustaf Gründgens u knjizi se zove Hendrik Höfgen i velika je glumačka i redateljska zvijezda hamburškog, dakle, provincijskog teatra.
O tome nitko u Berlinu ništa ne zna. Ne zovu ga u velika prijestolnička kazališta, ne nude mu snimanja filmova, o njemu ne pišu tiražni listovi toga doba. Iz skromne je obitelji, ne poznaje utjecajne ljude i čini se da mu je suđeno dovijeka ostati prvakom malog, neuzbudljivog komunalnog teatra. No on se s time ne želi pomiriti, njegove ambicije su goleme, pa koristi svaku priliku da iskorači iz sjene i dospije na veliku scenu. Tome će, konačno, podrediti i privatni život, pa se oženiti za djevojku iz bolje kuće, čiji je otac ugledan, bogat i s razgranatim vezama.
Taman kad mu krene, kad konačno i u Berlinu počne graditi reputaciju ozbiljnog karakternog glumca, nacisti će doći na vlast. Tu će vijest čuti na snimanju filma u Španjolskoj i paralizirati se od užasa. Kao komunistički simpatizer koji nikada nije skrivao svoje gađenje prema nacistima, neko će vrijeme provesti u Parizu mozgajući o tome što mu je činiti u novim okolnostima. Prevelik slabić da bi ostao dosljedan svojim uvjerenjima, pa izabrao emigraciju kao svoju sudbinu i time zapečatio karijeru, pristat će na ljubazno posredovanje svoje prijateljice koja će ga povezati sa suprugom Hermanna Göringa – koji je u libru predstavljen položajem drugog čovjeka Reicha, a na građanskim imenom – i založiti se za njegov slučaj. Od toga trenutka započet će njegov streloviti karijerni uspon.
Bolji poznavatelji prilika u Njemačkoj toga doba tvrde da je Hendrik Höfgen zaista faksimilna replika Gustafa Gründgensa. Mann je zatajio samo njegove homoseksualne sklonosti, jer se plašio da bi time svome bivšem prijatelju i ljubavniku ugrozio život. No i nama koji o Gustafu znamo malo ili ništa Hendrik se može činiti familijarno bliskim, jer smo se već, iz prve ili druge ruke, imali prilike obavijestiti o takvim tipovima koji su spremni pristati na sve samo da bi se domogli visokog položaja i moći.
Mannov Hendrik nije, međutim, iznimka u svome vremenu. On je samo jedan od uspješnijih u moru konvertita koji su izabrali pobjedničku stranu zatvarajući oči pred njezinim zločinima. Toliko je uspješan da je uspio prešišati i dugogodišnje uvjerene Hitlerove sljedbenike koji će se na koncu razočarati u vlastiti pokret kad shvate da se partijski redovi pune dojučerašnjim neprijateljima. Gotovo sve važno što se ima reći o nacizmu, nacistima i običnome svijetu koji se spremno prilagodio novim prilikama u zemlji, Mann je napisao u „Mefistu“, koji, međutim, nije knjiga samo o jednoj sramnoj njemačkoj epohi, nego o stanju duha kojeg ćemo i danas lako prepoznati.
Stari prijevod (iz 1980. godine) Vere Čičin Šain objavile su zagrebačke Petrine knjige.