”Kino Sloga” Ivice Prtenjače zbirka je kratkih priča barem koliko i roman. Sastoji se od 37 storija koje bismo mirne duše mogli nazvati i poglavljima, jer ovako ulančana zaokruženo pripovijedaju o jednom djetinjstvu, podneblju i vremenu. No, gdje bi većina s puno razloga optirala za roman, autor se opredijelio za skromniju varijantu i svoj libar deklarirao kao kolekciju prozne rinfuze.
To mu nije bio bogzna kako mudar potez, jer se u epohi fetišizacije dugih formi na pisanje kratkih priča gleda kao na mladalačku zanimaciju kakva ne priliči gospodi u muževnim godinama. Prtenjača, međutim, ne želi podilaziti tržišnim očekivanjima, ne piše da bi ugodio ovoj ili onoj književnoj modi, nego ponajprije sebi. Zato je i odabrao temu od koje naši pisci zaziru kao vrag od tamjana.
Nježne godine
”Kino Sloga” knjiga je o siromaštvu. I to ne bilo kakvom, nego vlastitom, koje je obilježilo autorove nježne godine i formatiralo ga za cijeli život. Da ne bude nikakve zabune, ovdje se ne radi o iskustvu sa samoga ruba egzistencije, nitko između korica knjige ne skapava od gladi, “samo” je pomiren sa životom bez ikakvog luksuza: “U našoj kući nije bilo skupog ni novog namještaja, ni zlatnine, novca. Zidni sat koji je majka donijela iz Trsta više je svojim kazaljkama oponašao nego pokazivao vrijeme.”
Takvih kuća bilo je koliko hoćete, ima ih i danas, samo što se mi većinski pravimo da ih nije bilo niti da ih danas ima. Siromaštva smo se uvijek sramili i pažljivo ga skrivali, tajili svoje oskudice i pravili se bogatijima nego što jesmo, a danas je naš stid još i dublje potisnut.
Skrivanje siromaštva
U autorovom djetinjstvu siromaštvo nije bilo stigmatizirano, dapače, socijalistički bonton glorificirao je ljude kojima malo za sriću triba. Pa ipak, običan svijet nije se hvatao na tu ideološku ešku, nikome nije padalo na pamet romantizirati svoju bijedu ili se njome, ne daj bože, razmetati. Mižeriju smo skrivali kao zmija noge. Toliko dugo i toliko revno da se ni danas ne možemo okaniti navike da lažemo najprije druge, a potom i sami sebe da nam je nekoć bilo bolje nego što uistinu jest.
Prtenjača tih kompleksa nema, on je osvježavajuće i ljekovito “besraman”: “Mi bismo svake zime sa sela, od dida, dopremili petsto litara crnog vina i dvjesto dvadeset litara lozovače. To smo prodavali. Bile su to dvije velike bačve, plavo obojena za vino, velika i teška, hrastova, i manja smeđa, za rakiju. Te su bačve bile najvrjednije što smo posjedovali.”
Nepodnošljiva kiša
Siromaštvo ne zrcali samo autorov dom, nego i mjesto na kojemu se on nalazi. “Kino Sloga” riječka je priča u kojoj je od svih sastavnica fiumanskog identiteta preostala samo nepodnošljiva, uporna kiša. Taj grad je i mitteleuropski i mediteranski, ali ništa od Srednje Europe i Sredozemlja nije se dobacilo do predgrađa u kojemu autor sa svojom obitelji živi, a koje napučuju uglavnom proleteri doseljeni sa svih strana nekadašnje države.
Jest, lijepo je živjeti u takvome duhu i okružju gdje nitko ne zaključava svoje kuće, a različite nacije i vjere skladno se prepliću bez i najmanjeg konflikta, ali Prtenjača uspješno odolijeva iskušenju da zasladi vlastite uspomene. U tome predgrađu puno je uzajamnog razumijevanja, pa, ako hoćete, i bratstva i jedinstva, ali je još više alkoholizma, obiteljskog nasilja, cijeloga kataloga nesreća koje idu u paketu sa siromaštvom. Jedna od priča bavi se, recimo, ženom koja, vraćajući se s posla, mužu pijancu svakoga dana donosi vrećicu punu natrulog voća od kojega će on ispeći rakiju, i u znak zahvalnosti je onda možda neće istući.
’Sine, idemo kući’
U tako surovome ambijentu nije lako provesti formativne godine koje su svuda zaguljene i zeznute, no u autoru nema gorčine (ili ipak ima, ali je on dovoljno pametan i darovit da joj se ne preda). Jedan za drugim nižu se prozni krokiji, narativne puzzle što sklapaju mozaik odrastanja senzibilnog dječaka s periferije, koji iz svoga svijeta ne može uteći ako kupi autobusnu kartu, nego kino ulaznicu. Njegovo je kino malešno i otrcano, kao uostalom i cijeli kvart, ali to je ionako od sporednoga značaja, jedino što se računa jesu filmovi, prozori u druge predjele.
”Kino Sloga” neka je vrsta prequela nagrađivanom romanu “Sine, idemo kući”. Taj libar bavio se istom obitelji, ali nekoliko desetljeća kasnije, uoči smrti oca kojega sin, dakle, pripovjedač vodi iz bolnice doma na konačno putovanje. Ista neodoljiva toplina kojom je žario taj roman, širi se i iz ove knjige koju je Prtenjača napisao u sebi ne baš svojstvenoj, suzdržanoj maniri, pretežno kratkim, jezgrovitim rečenicama, naoko siromašnima kao i svijet o kojemu pripovijeda. •