StoryEditor
KnjiževnostPTICE NEBESKE

Ivo Brešan pisac je zajebantske ironije, akutnog cinizma i kroničnog sarkazma

Piše Siniša Vuković
5. travnja 2021. - 08:00
 Ivo Brešan puno je veći pisac i dramatičar od one simpatičnosti s kojom nas je odavno osvojio i s kojom mu nemilice i nesebično uzvraćamoNikša Stipaničev/Cropix

Prostor dalmatinskog uzmorja u gornjoj svojoj polovici imao je kudikamo siromašniji broj prozaika od onoga s kojim je mogao raspolagati kad su u očištu pomnje bili pjesnici. Poštujemo li nekakvu fiktivnu ili stvarnu liniju razgraničenja, svakako nećemo prekoračiti ter prokročiti do u teritorij puno dalje od Masleničkog ždrila, pa pod kišobran dalmatinstva pokušati natisnuti Silvija Strahimira Kranjčevića i Vjenceslava Novaka – koje podvelebitska bura drži na sigurnoj distanci – ali ćemo svakako u njedra zavičaja svojatati pisce iz Zadra Vladana Desnicu i Augustina Stipčevića koji su, svaki sa svoje strane i iz osobnih razloga, baš Zadar našli kao jezgru vlastite ontološke stanice do koje će doplivati citoplazmom možda i nametnutog im usuda.

Centimetar ili dva niže na zemljopisnoj karti – ovisno o mjerilu, ali svaki je naš atlas, ako ne isti, a ono sličan – poput poskoka ili kravosca izlaže se suncu i jugu Krešimirov grad. Šibenik. Gledano s današnjeg vidikovca, literarno ga ponajbolje reprezentira Ivo Brešan, izvanserijski dramatičar i polivalentni pisac, koji je svoj spisateljski poziv akumulirao u ambigvitetu na relaciji: književna crta – kazališna gesta… A, isti morski aerosol jodom i natrijevim karbonatom snažio je i kosti i mišićje Vjekoslavu Kalebu, rođenom u obližnjem Tisnom, kao i krvotok i limfu Daliboru Cvitanu, kojega je babica na ruke bila primila u nedalekim Vodicama. I, dok je Cvitan u svojoj sadašnjosti obavljao za povijest hrvatske književnosti onakve uredničke poslove koji se, poput onih arhivarskih ili muzejskih ne vide, pa se iz te nevidljivosti ni ne cijene (premda je nabrao važno kritičarsko-esejističko, pjesničko i prozno breme), a Kaleb dok je betonirao u ljetopisima domaće nam literature svoje trajno mjesto romanom Divota prašine, dotle je Ivo Brešan nekolicinom dozlaboga i dodobrađavla ingenioznih dramskih naslova iz vlastite literarne radionice, na doista kongenijalan način označio književnost vremena u kojem je trajao i stvarao.

TREZVENI INTELEKTUALNI NAMĆOR

Šibensku pjesničku dionicu markirali su s jedne strane Vesna Parun, ako slobodu dobrodušne manipulacije poput parangala prebacimo do ovom gradu gravitirajućeg otoka Zlarina, a s druge Arsen Dedić, ukoliko mu ovdje podamo fundamente akonto mjesta rođenja i podrijetla. S manje odjeka, ali ne bez važnosti, svojim pjesničkim djelom legitimirao se i Šibenčanin Stjepan Gulin, a na lokalnom dijalektu i Vodičanin Ive Čaće. U svakom govorenju o gradu pod Šubićevcem ne smije nam po strani ostati ni Igor Mandić, endemična intelektualna i eruditska jedinka, mitraljezac i topnik, koji je začin ovdašnjoj i nacionalnoj i regionalnoj kulturi podao baš solju isparavanja i udisanja ove emulzije kontakta mora i zraka sa šibenske rive i iz njegovih kalâ. Ta se ista kristalizacija cum grano salis bila uhvatila i za glasnice nenadmašnoga (i tek dijelom realiziranoga) dramskog tenora s lirskim licem, Vice Vukova, kao što se lopatom kristala bila nanijela i nada ruke i noge neprežaljenoga i neponovljivoga košarkaša Dražena Petrovića.

Ivo Brešan rođen je u Vodicama 27. svibnja 1936., pa će se doskora navršiti 85. njegov rođendan (neće ga živ dočekati, preminuo je u Zagrebu 3. siječnja 2017.). Ali, iglu svojega gramofona nije položio na primorski litoral i pred njim arhipelag s kojega je potekao, nego upravo suprotno: svoju je šikurecu, heliceru i žalac kao trezveni intelektualni namćor i vazdabudni osviješteni noćobdija bio udjenuo, ubovši mentalitet vlastitog indigenata injekcijom u prostor i svijet sveopćega kontinentalnog susjedstva. I, dok su stariji prethodnici iz uskog zavičaja bili nehotičnim i neželjenim duhovnim ranjavanjima osuđeni na literariziranje ugriza Drugoga svjetskog rata (Nikola Pulić i Tomislav Slavica, te šire gledano Vojin Jelić i Vladan Desnica), ili čak i ovisnicima o žrtvi nekih starijih zagriza u dalmatinsko tkivo (Ivan Aralica), Brešan je otpuhao sa sebe prašinu nakon bombardiranja kojem je umaknuo, pa je onda nogom u guzicu kao balun nabio i onu goru povijest vlastitog djetinjstva od sebe, lansirajući je ohoho podalje, i, rašpom bogomdanog talenta okrenuo se persifliranju tih socrealističkih naplavina i komunističkih tekovina, ostajući vjeran sebi i ne izdajući nadahnuća i umjetnička uvjerenja koja su ga i formirala u životu i pratila u karijeri.

Gotovo pedeset i pet godina života imao je Ivo Brešan kad je objavio svoj prvi roman Ptice nebeske (1990.) i već je skoro dva desetljeća živio u slavi jednoga od najboljih suvremenih hrvatskih dramatičara, pošto je u zagrebačkom Teatru &TD bila praizvedena njegova kultna drama: Predstava "Hamleta" u selu Mrduša Donja (1971.). Na pozornicu je, eto, najzad bio dospio tekst napisan pola desetljeća ranije (1965.), a neprijeporne zasluge za to imao je i inače za dalmatinske autore vlastitim afinitetom predestiniran zavičajem uza njih vezan režiser Božidar Violić. Iste godine kad se dogodila i zagrebačka praizvedba, drama će bit objavljena i u časopisu "Kolo", a u knjizi će završiti potkraj desetljeća: Groteskne tragedije (1979.). S ovim naslovom Brešan će ostvariti niz prestižnih nagrada, a zanimanje za postavljanje na pozornicama pojavit će se gotovo u svim republikama bivše države, kao i u inozemstvu, poglavito u Poljskoj gdje je igrala u nizu gradova. Svejedno, ne mareći za čin vrhunskog umjetničkog doživljaja, cenzorska komunistička kamarila iz ideoloških je razloga ošinula samoga pisca i njegovo djelo.

GROTESKNE TRAGEDIJE

U Splitu je prvi put bila postavljena dok još nije bilo ni utihnulo govorenje o zagrebačkom uspjehu: već u siječnju 1973. godine. Premda je HNK Split tada bio požarom uništen (izgorio je kao i inače "najzapaljiviji objekt na svijetu", sjetimo se samo venecijanskog Teatra La Fenice i niza talijanskih kazališta, na petak 13. u veljači 1970. godine!), splitska se premijera ipak održala na staroj pozornici svojega Teatra na Dobrome. Režirao ju je kućni redatelj i dramaturg, umjetnik s izrazitim afinitetom za lokalno i dijalektalno – Ante Jelaska. Glavnu je ulogu odigrao tada glumac u usponu Rade Perković (Bukara), u ekipi zajedno sa splitskim glumačkim nestorima Savom Komnenovićem i Ivom Marjanovićem. Ostatak ruže solista u podjeli činjahu Bora Glazer, Darija Mihailov, Ana Regio-Matić, Ratko Glavina i Živko Niklevski, kao i nadolazeći artisti koji će snažnim timbrima označiti kazališni život Splita: Vasja Kovačić, Zoja Odak, Aleksandar Čakić, Božena Kolničar, Pero Vrca i drugi.

Poslije toga opet će baš Ante Jelaska uprizoriti u Splitu njegovu novu dramu, ovaj put bit će to Smrt predsjednika kućnog savjeta (1979.), a nešto kasnije Božidar Violić, tvorac uspjeha Brešanovog zagrebačkog debija, realizirat će do dneva današnjega antologijsku predstavu u HNK Split: Svečana večera u pogrebnom poduzeću (1982.). Ivica Kunčević sad već hit-autora Brešana postavit će dramu Nečastivi na gimnaziji u gradiću N (1986.), Marin Carić iznijet će komad Julije Cezar (1995.), a Joško Juvančić opet će revidirati popularnu predstavu Svečana večera (2011.). Sve ove produkcije ostat će u almanahu HNK Split kao stožerni kapiteli na kojima počiva moderna dramatistika najveće dalmatinske kazališne kuće.

I već odoka može se primijetiti da je Brešan – nakon što je persiflirao možda i najslavnije djelo Williama Shakespearea u svojoj Predstavi "Hamleta" – nastavio svoje satirično-ironijske, često crnohumorne komedije nizati u vijencu svojih "grotesknih tragedija". Za Svečanu večeru nadahnuće je pronašao u Revizoru Nikolaja Vasiljeviča Gogolja, dok je nukleus Nečastivog plivao u citoplazmi ćelije Fausta Johanna Wolfganga von Goethea. Neslučajno je naš vrhunaravni teatrolog i totalni kazalištarac Darko Gašparović bio izokrenuo Brešanovu gore navedenu žanrovsku sintagmu u "tragediju groteski", aludirajući na pirandelovski teatar apsurda. A još je neslučajnije što je Ivo Brešan rođen iste godine u kojoj će Luigi Pirandello, koji mjesec kasnije, i preminuti…

I, izgledalo je da će ovaj nekoć omiljeni šibenski srednjoškolski šjor profešur u povijesti hrvatske književnosti i pamćenju nacionalnoga kazališta ostati ubilježen kao dramatičar; međutim, već nakon romana Ptice nebeske osjetio se nagovještaj dolaska rasnog proznog pisca, koji je takve predilekcije potvrdio već sljedećim svojim romanom Ispovijedi nekarakternog čovjeka (1996.), pa ga još dodatno učvrstio knjigom Astaroth (2001.). Ono što će uslijediti kasnije u nizu od desetak romana (neka budu izdvojeni samo Država Božja 2053. iz 2003. i Katedrala iz 2007. godine), imobilizirat će Ivu Brešana kao jednoga od zadnjih klasika ove književnosti na prijelazu iz XX. u XXI. stoljeće.

Premda je, eto, Ivo Brešan u percepciji šire zahvaćene publike ponajvećma prepoznat kao autor antologijskih komada napisanih za kazalište, njegov romaneskni opus – što je nastao od visoke zrele dobi do starosti – predstavlja impozantno djelo koje ovoga pisca svrstava među najvažnije naše prozaike na sedlu vjekova. Pa opet, nemojmo zaboraviti ni njegov scenaristički doprinos domaćoj sineastknoj "sedmoj umjetnosti", sudjelujući gotovo beziznimno sa svojim sinom jedincem: jedincatim tvorcem hit-filmova s rekordnom gledanošću i kinematografskom posjećenošću. Diptih tvori sad već kultni rukovet čudesnih ostvaraja: Kako je počeo rat na mom otoku (1996.) i Maršal (1999.). Posve netipično u cijeloj povijesti svih kazališnih umjetnosti, dogodit će se da će baš prema scenariju filma Maršal nastati opera čiji će libreto uglazbiti Silvio Foretić, splitski skladatelj s adresom u Kölnu (praizvedba, HNK Split, 25. V. 2011., upravo na nekadašnji Dan mladosti, rođendan Josipa Broza Tita).

NERV VRSNOG DRAMATIČARA

Mimo oca Ive, Vinko Brešan snimit će 2013. godine i film Svećenikova djeca, prema scenarističkom predlošku Mate Matišića, autora prethodno napisane istoimene i već na sceni HNK Split postavljene drame, koja je svoju praizvedbu imala još 12. studenog 1999. u režiji (opet) Božidara Violića. Film Svjedoci (2008.) bio je svojevrsna naoko statična i za oko mrenski makabristična ratna priča s vulkanskom forcom nutarnjeg uznemira, nastala prema romanu Ovce od gipsa (1998.) splitskog pisca, filmskoga kritičara i najpronicljivijeg analitičara društveno-kulturnih pojava in publico politicis u Hrvatskoj. Zadnji zasad Vinkov film, Koja je ovo država (2019.), usprkos tobože skandalizirajuće-sakrilegičnom krađom lijesa Franje Tuđmana iz groba na Mirogoju, u stvari, svojom je zaključnom poentom svakako najdomoljubniji film snimljen dosad…

Prije no što je objavio roman Ptice nebeske, Ivo Brešan bio je napisao scenarij za istoimenu sedamdesetominutnu petodijelnu televizijsku seriju emitiranu 1989. godine. Tako da se upravo iz jednog scenarija za televizijsku seriju naš pisac bio otisnuo u peripl po proznome moru. U režiji Danijela Marušića i s udarnim dvojcem likova u njoj što ga činjahu Zijad Gračić (Grof) i Žarko Potočnjak (Motka), rečena serija, usprkos manjkavostima, spada u antologijski dio dramskog programa nacionalne nam dalekovidnice, čvrsto stojeći uz bok daleko popularnijoj istorodnoj telenoveli Prosjaci i sinovi iz meštrije Ivana Raosa i Antuna Vrdoljaka, ali i kultnoj seriji Naše malo misto Miljenka Smoje i istoga ovoga redatelja Danijela Marušića, odnosno Velom mistu iz radionice Joakima Marušića.

Sve ono što ipak nije najsretnije ispalo u seriji (a, loša je i gluma i uopće dinamizam provedbe dramaturškog rasta i uskislosti ukupne napetosti), Brešan je nadomjestio i nadogradio u, rečeno je već, romanu što je napisan naknadno, temeljen na prethodnom scenariju, njegovim greškama i poskliznućima viđenim u televizijskim epizodama. Naknadno je, nakon serije Čovik i po, i Mirko Božić bio napisao romane Colonello i Borba, a Miljenko Smoje je također poslije senzacionalnog televizijskog ushita svoj scenarij bio pretočio u roman Velo misto. Isto je učinio i Goran Tribuson, kad se bio odlučio na svoj postfilmski prozni ostvaraj u vidu knjige Ne dao Bog većeg zla. Tako da je u našoj domaćoj televizijadi jako puno zametaka budućoj nacionalnoj romanijadi, što opet predstavlja nekovrsno raznorodno bogatstvo u nacionalnoj nam artizanskoj škrinji.

U romanu Ptice nebeske demonstrirao je Brešan svoj bogomdani nerv vrsnoga dramatičara, gdje dominiraju savršenstvo dramaturgije i funkcionalnost dijalogâ; onako, kako je to do u opću kulturu majstorski bio priveo Dušan Kovačević posredstvom bravuroznih situacija, monologa i kolokvijalnih tirada u trijadi filmova Ko to tamo peva, Maratonci trče počasni krug i Balkanski špijun. Taj je isti živac i istu žicu imao i Miljenko Smoje, ali su oni u njega bili više iskustveni i refleksni, intuitivni i ćutilni, dok su u Kovačevića i Brešana bili više prirodni i više zanatski.

Ivo Brešan virtuoz je svakog oblika dramaturškog stupnjevanja i u njega nema zastoja ni praznoga hoda: linearnost priče prispodobiva je filmskoj protočnosti pri kojoj se scene sukcesivno nastavljaju jedna na drugu. I to je svojstvo dosljedno provedeno u svakoj od šest samostalnih cjelina iliti priča što čine roman Ptice nebeske. Zajedničkost svima samo su dva glavna lika, Gic i Motka, naravno, dva posve karakterno suprotna protagonista koji se međusobno vlastitim drugačijostima nadopunjuju: ili se jedan na drugome, svatko na svoj način, iskaljuje. Gic je smotan i naivan, dok je Motka vješt i pametan. (U odnosu na seriju, u romanu su likovi zamijenjeni: tako da Motka s ekrana ne odgovara Motki u knjizi!) Lajtmotiv svake od šest dogodovština jest sudbina "ptica nebeskih", budući da junaci u život iznova kreću od nule, niti siju niti žanju, već se uzdajući u Božju providnost. Za razliku od pacerskoga Gica, Motka će u svakoj od njihovih zajedničkih epizoda na koncu svršiti s nekom ženom u krevetu… Motka je sjajan funcut i farabut, diškul i nesrića, prevarant i propalica kojeg je Brešan stvorio kako bi ufino i rafinirano prezentirao i ogolio ruralno-urbanu i urbano-rustikalnu apoteozu vlaškoga kurbinsinizma.

Ovaj pikarski roman, jerbo Ptice nebeske jest pikarski roman – i to sjajan eksponent tog žanra – nije ispisan u maniri pjesničkog pisca. Nema u njemu odveć lirskih frazeologija što počivaju na transcendentalnoj metaforici, već je štambilj stila udaren nešto suhoparnijom deskriptivnošću, primjetnom ad modum produženih i hipertrofiranih didaskalija. Zato u tkivu njegove proze forte fortissimo čini iznimno eksponirana dijalogičnost.

ZAFRKANTSKA SPRDAČINA

Važnu kičmu, dakako, u tijelu ovoga romana imaju zafrkantska sprdačina i zajebantska ironija, akutni cinizam i kronični sarkazam, što čine rebra i u autorovim dramskim tekstovima. Odlični su to i kralješci što svojom fragmentarnošću tvore kolumnu humornosti, koju se ne smije preskočiti ni u jednom besjedenju o Ivi Brešanu. Uzmimo za primjer tek prizor gdje su se prevaranti Gic i Motka toliko nakesali para, da novčanice koriste čak i umjesto toaletnog papira… Napisat će, stoga, Brešan: "I Gic se obriše likom kralja Petra, nesvjesno navješćujući time sudbinu i njegovu i njegove valute." Ne samo zbog ovoga detalja, učinit će mi se kako filozofija čitavog romana počiva na misli: "Nemamo što izgubiti, osim nevolje." A ta se gnomska izrečenost možda dodatno može pravdati konstatacijom: "Među lopovima biti lopov isto je tako teško kao i među svecima svetac."

Mortalitet moraliteta kod Brešana doveden je do eksplozije. On je slagao svoje drame onako prirodno kako je priroda sama slagala ljuske na koži kobre ili mambe, zelembaća ili varana; a, bez varanja, otrovom satire iz gujinog zuba ili ugriza gigantskoga guštera, otkopao je voljno sakrivenu istinu i zario je u mišić licemjerne politike i selektivne pravednosti. Posprdno se baveći ogoljavanjem naše stvarnosti, Ivo Brešan metnuo je zrcalo pred lice stvarne društvene moći – koja svima nama upravlja zadajući nam kurseve kretanja: napredovanja ili nestajanja – pa je naišao na otpor onih koje je sablaznio time što im je u facu, umjesto pljuske dlanom, tresnuo grozotu odraza vlastite im glave… To Brešanovo zrcalo, ilitiga brešanovsko ogledalo kao paradigma, može se motriti i kao glas sviju nas u otporu prema nadmoćno brojnijem, najboljem našem neprijatelju…

Fine finaliter, nekovrsna nesretnost književnika Ive Brešana ogleda se u paradoksu po kojem je on gotovo sveprisutan i opće poznat, dok je njegov literarni genij istodobno ostao u hladu osoja što ga je polučilo prvoloptaško razveseljenje kod čitatelja njegovih knjiga i gledatelja vlastitih mu kazališnih komada. Ivo Brešan puno je veći pisac i dramatičar od one simpatičnosti s kojom nas je odavno osvojio i s kojom mu nemilice i nesebično uzvraćamo: puno je više predobar, negoli što nam je ovoliko predrag…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
13. lipanj 2021 07:08