Roman “Dogovor” Hernana Diaza (rođenog 1973. u Argentini) započinje romanom “Veze” Harolda Vannera i nastavlja se s još trima rukopisima u različitim fazama dovršenosti. Zvuči komplicirano? Malo jest, ali samo malo. Između korica jednog odebljeg sveska nalazi se ustvari financijaška inačica rašomona, četiri verzije iste priče s istim junacima, koji se razlikuju u svemu uistinu bitnom.
Prvi dio ovoga četveroknjižja uspješan je roman o životu Benjamina Ruska i njegove supruge, neokrunjenog kralja Wall Streeta i njegove osebujne partnerice Helen. Drugi rukopis nosi naslov “Moj život” i rohbau je autobiografija Andrewa Bevela, poslovnog čarobnjaka koji u mnogo čemu nalikuje Rusku, pa nam je odmah jasno kako se zapravo radi o stvarnoj osobi po kojoj je modeliran glavni, tobože fikcionalni junak “Veze”. Taj tekst nije u cijelosti dovršen, pa uz zaokružene, detaljno elaborirane dionice, nudi i gole natuknice koje tek naznačuju sadržaj još neispisanih poglavlja. Treći rukopis nosi naslov “Memoari, prisjećanja” i njegova je autorica Ida Partenza. Za razliku od svih ostalih testova koji u realnome vremenu tematiziraju zbivanja iz dvadesetih godina, ovaj je napisan gotovo pola stoljeća kasnije i u njemu ostarjela autorica evocira uspomene na dane kad je Andrewu Bevelu u svojstvu ghostwritera pomagala da napiše svoju verziju vlastite životne priče. Četvrta dionica Diazove knjige (koju je prevela Lada Furlan Zaborec) nosi naslov “Budućnosti” i predstavlja izvatke iz dnevnika Bevelove supruge Mildred.
Univerzalna roba
Sva ta četiri rukopisa bave se istom temom, životima jednog od najmoćnijih ljudi svoga vremena i njegove prerano preminule supruge. On nije samonikli milijunaš, ali je postao samonikli milijarder. Rođen je, naime, u imućnoj obitelji, ali nije nastavio familijarnu tradiciju trgovanja robom, nego se posvetio, i to s fantastičnim uspjehom, trgovanju novcem, uporno, sretno i neobjašnjivo prkoseći svim ćudljivim potresima na tržištu, pa i najtežim krizama. I dok nam romanopisac Vanner daje naslutiti kako njegovo bogaćenje – koje je često išlo u paketu s osiromašenjem mnogih, pa i cijele zemlje – nije bilo baš najčasnije, a k tome piše i da mu je ženu pokosila strašna psihička bolest, verzija koju nudi sam glavni junak bitno je drukčija.
”Tržište uvijek ima pravo. Oni koji ga pokušavaju kontrolirati nikada nemaju”, veli Bevel, pripisujući krivnju za burzovni slom špekulantskoj pomami i, posljedično, histeriji koja je na koncu zavila cijelu zemlju u crno. Istodobno, silno se trudi prikazati svoju suprugu kao vrlo inteligentnu i plemenitu osobu nepokolebljiva duha, a ne kao tragičnu čudakinju, kao što je to sugerirao Vanner.
Obje te verzije temeljito će potkopati Idino svjedočenje iz prve ruke, ali i njezin rad na opsežnoj dokumentaciji koja je ostala za supružnicima. Mildredini dnevnici dopunit će, pak, tu verziju priče neočekivanim obratom koji će cijeloj sagi dati drukčiji duh i ton.
”Novac. Što je novac? Roba u čisto izmišljenom obliku”, veli na jednom mjestu Idin otac, siromašni tiskar anarhističkih uvjerenja. “Ne možeš ga jesti ni odjenuti, ali on predstavlja svu hranu i svu odjeću svijeta. Zato je nestvaran. I to ga pretvara u mjeru kojom mjerimo svu ostalu robu. Što to znači? Da novac postaje univerzalna roba. Ali, zapamti: novac je nestvaran; roba u čisto izmišljenom obliku, razumiješ? A to se dvostruko može reći za financijski kapital. Vrijednosni papiri, dionice, obveznice. Misliš da išta što ti banditi s druge strane rijeke kupuju predstavlja bilo kakvu stvarnu vrijednost? Ne. Ne predstavlja. Dionice, obveznice i sve to smeće samo su polaganje prava na buduću vrijednost. Znači, ako je novac nestvaran, financijski kapital je nestvarna nestvarnost. Time svi ti kriminalci trguju: izmišljotinama.”
Diaz to nigdje izrijekom ne kaže, ali je teško uteći dojmu da snažno sugerira kako su priče i tekstovi svojom postojanom nepouzdanošću slični novcu, dakle, puke izmišljotine sumnjive vjerodostojnosti u koje mi sami sukladno mjeri vlastitog ukusa i pameti upisujemo značenja. I eto kako se dvije potpuno nesukladne stvarnosti – financijska i književna – za koje ti se čini da supostoje bez ikakvih susretanja, konačno i uznemirujuće prepliću.
Libar koji je međunarodna kritika (jer već je preveden ili se prevodi na 25 jezika) požurila nazvati remek-djelom, potpisnik ovih redaka ipak bi malo suzdržanije pohvalio, jer mi se čini da mu je prva polovica dizelaški troma, sve do trenutka dok se ne oglasi Ida Partenza, ali nema nikakve sumnje da roman zaslužuje svesrdnu preporuku.