Premda u knjizi “Djevojka u gradu” autorica, profesorica Dubravka Zima ni jednom riječju ne spominje socijalizam (a i zašto bi kad se bavi položajem djevojčica i žena u dobi od 14. do 24. godine života u drugoj polovici devetnaestog stoljeća?), meni je taj društveni poredak stalno bio na pameti dok sam gutao stranice ovoga libra.
Pobogu, zašto? Zato što je kod nas devetnaesto stoljeće trajalo nešto dulje nego u većini europskih predjela, jer budućnost kod nas poslovično kasni u polasku. To, pak, znači da se težak položaj djevojčica i mladih žena – koje nisu bile tretirane čak ni kao drugotna, nego kao trećotna bića – nastavio i u prvim desetljećima dvadesetog stoljeća, sve dok ga nije dokinuo emancipatorski socijalizam. Ali pustimo sad lamentacije o zaslugama poretka na lošemu glasu, i radije se posvetimo samoj knjizi koja pokušava - i uspijeva! – rekonstruirati životni stil djevojaka toga vremena, uglavnom iz boljestojećih kuća. Upućenost na imućniji, povlašteni sloj očekivana je i logična, jer o njemu postoji najviše pisanih tragova, no autorica ne zanemaruje ni djevojčice, odnosno mlade žene s dna društvene piramide.
Dok se probija kroz izdašno citirana vrela, čitatelj teško može suspregnuti osmijeh, a gdjekad i pravi kikot. Ono što razgaljuje nije, međutim, sadržaj koji je surov u svojoj uskogrudnoj zatucanosti, nego pompozni, arhaični jezik kojim je posredovan. Bez iznimke svi članci, brošure i knjižice koje su se u realnome vremenu bavile djevojkama, odnosno njihovim ispravnim odgojem ne mogu se čitati drukčije nego kao opsežni ili manje iscrpni katalozi zabrana. Većinu životnih radosti bilo im je zapovjeđeno ili, u boljem slučaju, preporučeno, zaobilaziti. Neke od tobože odioznih aktivnosti kakve ne priliče čestitim mladim damama, vjerojatno vas neće iznenaditi. Recimo, vožnja biciklom ilitiga beisikliranje koje stanovita Jelica Belović ovako ocrnjuje: “O ne, ja ne volim vidjeti djevojčice na beisiklu! Dok ona druga prekrasno stoji u okviru poezije i nevinosti na svijetloj visini ženskog dostojanstva i nad svima napastima i borbama – ova se tu pomoću beisikla lako može da spusti u doline pune praha i borbe tugjih i svojih strasti.”
Opasni šarm literature
No, nisu samo tjelesne aktivnosti bile pod povećalom, nego i duhovne. Barem koliko i vražje beisiklo, moraliste su plašile i knjige. Jagoda Truhelka ovako piše o kobnim rizicima predavanja literaturi, osobito onoj suspektnoj, a takva je svaka koja nije nabožna i poučna: “U prvom redu valja ih sačuvati s najvećom strogošću od čitanja rđavih knjiga. Zločesti romani kriju u sebi otrov, koji se po malo pretače u dušu, kvari srce, uzburka maštu i iskrivljuje duh i razum. Oni razdražuju prekomjerno čuvstva i davaju im premoć nad razumom; oni privikavaju, da se svijet gleda kao kroz šareno staklo i poljepšavaju sve, dapače i istu opačinu. Ovakvo štivo, mjesto da pripravlja mlade djevojke na ozbiljnu i tešku borbu životnu, iskrivljuje im suđenje, navađa ih na pretjerane misli i ludovanje.”
Da su sve djevojke toga vremena živjele samo na uvjetnoj slobodi, svjedoče i tekstovi koji normiraju čak i nešto tako trivijalno kao kretanje mladih djevojaka. Josip Gall ovako upućuje roditelje, odgojitelje i druge znatiželjne čitatelje: “Djevojka neka izlazi na ulicu samo idući za važnimi poslovi. Amo-tamo po ulici bezposlice tumarati ne dolikuje nikome, a djevojka toga ne smije da čini ni pod živu glavu. Ali i onda, kad ide za poslom, valja da odabire najkraće puteve.”
Zapanjuje, pa i zastrašuje činjenica da su većinu programatskih tekstova koji fiksiraju podređeni položaj djevojaka napisale žene, pristajući, dakle, na poredak vrijednosti koji ih prikazuje kao manje vrijedne i stoga upućene na trajnu podložnost muškarcima koji su im višestruko, ne samo tjelesno, nadmoćni. No, još i više bi nas trebao zastrašiti fakat da bi lijep broj tekstova koje Dubravka Zima citira u svojoj dojmljivoj studiji mnogi i danas rado potpisali. Bez imalo kolebanja preuzeli bi izvornik, možda bi ga malo jezično popeglali i prilagodili suvremenoj normi, ali sadržaj ne bi nimalo mijenjali, jer ih grije jednaka barbarska vjera da žene – fizički slabašne, duhovno trome, povodljive i sklone histeriji – ne mogu vrijediti koliko i muškarci. Druga polovica devetnaestog stoljeća kod nas se u nekim aspektima čini neobično slična prvoj polovici dvadeset prvog vijeka, i to “Djevojku u gradu”, akribičnu povijesnu studiju, čini puno aktualnijom nego što bismo htjeli. Tko ne vjeruje, neka prve subote u mjesecu svrati do Jelačić placa i baci pogled na klečavce. •