Aleš Debeljak (1961. – 2016.) bio je pjesnik, esejist, urednik, prevoditelj i sveučilišni profesor, izvan svake sumnje najmarkantnija osobnost na slovenskoj književnoj sceni svoje generacije.
Matični kulturni prostor njemu je oduvijek bio tijesan, pa se svugdje u regiji osjećao kao doma, osobito u Zagrebu gdje je bio prisutan još od osamdesetih godina, kao suradnik Čegecova “Quoruma”. Osim talentom i marljivošću, osvajao je, pretpostavljam, i osobnim magnetizmom i šarmom. Jedino tako može se objasniti činjenica da nije bio samo cijenjen, nego i voljen. Potvrdili su to brojni, vrlo emotivno intonirani nekrolozi kojima su ga kolege i prijatelji s ovih prostora ispratili nakon što je objavljena tužna vijest o njegovoj smrti.
Nitko, naravno, nije propustio zabilježiti neizbježno i nesumnjivo: da je njegov prerani odlazak predstavljao veliki, upravo nenadoknadivi gubitak za slovensku kulturu i još barem nekoliko susjedskih. O kakvom se strašnom gubitku radilo za njegove najmilije, suprugu i troje djece, time se pisci nekrologa, kako je i red, uglavnom nisu bavili, poštujući privatnost ožalošćenih. Obiteljsku stranu priče možemo odnedavna čitati u knjizi Erice Johnson Debeljak ”Djevica, supruga, udovica, kurva” (prijevod s engleskog potpisuje Anta Peti-Stantić).
To autorici nije prvi, nego osmi naslov u bibliografiji, iako sve dok nije upoznala svoga budućeg supruga nije mogla ni slutiti da će se jednoga dana baviti pisanjem. Radila je kao savjetnica za kredite u međunarodnoj banci koja je poslovala s velikim brokerskim kućama na Wall Streetu, imala finu plaću, stan na Manhattanu i zaokružen društveni život. Okej, sve to skupa nije je činilo dovoljno sretnom, ali da u njezin život iznenada nije ušao mladi i zgodni doktorand iz Slovenije, vjerojatno bi i danas radila u banci. Ovako je kazala zbogom i svome zanimanju i svojoj domovini, preko noći postala makar posvojenom Slovenkom, a kroz malo dulje vrijeme, koliko joj je trebalo da prepozna odnosno prigrli svoju pravu vokaciju, i spisateljicom.
Partner i stvoritelj
Aleš njoj nije bio “tek” bračni partner, nego, kako sama na jednom mjestu kaže, i njezin stvoritelj. Možda mrvicu pretjeruje, ali samo mrvicu, jer nema nikakve sumnje da su ama baš svi njezini izbori od tridesete godine života nadalje bili presudno obilježeni utjecajem njezina supruga. “Djevica, supruga, udovica, kurva” jest i ljubavna priča koja započinje od kraja (partnerova života, ali ne i emocionalne veze s njim), i knjiga o osobnom iskustvu udovištva, koja prerasta u pravu antropološku studiju potkrijepljenu primjerima iz književnosti, mitologije i povijesti, i ogled o (ne)mogućnosti potpunog pripadanja sredini u koju si dospjela kao zrela, potpuno formatirana osoba.
Pritom je Erica bolno iskrena i ludo odvažna. Koliko bi ljudi priznalo da im je prva pomisao nakon što su čuli strašnu vijest o pogibiji partnera bila hoće li pasti na prosjački štap? Bi li itko smogao snage objaviti da se dva mjeseca nakon sprovoda spetljao s dvostruko mlađom osobom koja je, da zlo bude još i veće, tvome partneru bila student, dakle, neka vrsta intelektualnog sina?
Tko zna, možda ni Erica Johnson Debeljak ne bi bila tako razoružavajuće (neki će reći: skandalozno) iskrena da je nije poput malja pogodila spoznaja što sve pretpostavlja status udovice, na kakvu društvenu ulogu ona treba pristati, ne samo u drevnim kulturama i primitivnim društvima, nego u srcu Europe, među civiliziranim i profinjenim ljudima dvadeset i prvog stoljeća.
Odupirući se prešutnom nalogu da treba odustati od vlastita života i makar simbolički usmrtiti samu sebe svodeći se samo na čuvaricu uspomena, ona je izabrala rizik, životni i književni, iz kojeg je nastala ova knjiga.
Kulturna javnost, ali čak i njezini bliski prijatelji bili su iznenađeni kad autorica nije postupila “logično i očekivano”, pa se ostavši sama, dakle, bez muškog zaštitnika, u svijetu koji će joj uvijek makar malo ostati tuđi, nije vratila u Sjedinjene Države, “tamo gdje joj je mjesto”. Ona je, pak, bila i ostala zatečena činjenicom da tako puno ljudi nije kadro o ženi misliti izvan uskogrudnog koordinatnog sustava u čijem je središtu bogoliki muškarac kao mjera svih stvari.
”Djevica, supruga, udovica, kurva” rijedak je primjer libra koji bismo u isti mah mogli nazvati i romantičnim i borbenim, koji posreduje i nježnost i drsko tuče pljusku uvriježenim, naravno, zatucanim pogledima na žene i mjesto koje im u društvu pripada. Svakako pročitati.