Na dvanaestoj stranici romana "Billy Summers" Stephena Kinga eponimni junak "razmišlja o svim filmovima koje je gledao o pljačkašima koji planiraju još samo jedan, završni posao. Ako je noir žanr, onda je ‘još samo jedan posao‘ njegov podžanr. U tim filmovima posljednji posao uvijek pođe po zlu."
Billy nije lupež, nego ubojica. I to ne bilo kakav. Njega ne angažiraju kad nekome tipu treba sprašiti metak u čelo s udaljenosti od pola metra u mraku haustora ili stražnje uličice. Prije nego što je svoje usluge odlučio ponuditi civilnome sektoru, bio je ubojica na platnome spisku američkih oružanih snaga, gdje je izbrusio vještinu egzekucije izabranih meta s velikih udaljenosti. Nakon sedamnaest odrađenih poslova – na računamo li one koje je obavio kao vojnik, u odori snajperiste – odlučio je povući se i uživati u plodovima svoga rada. Toj bi odluci vjerojatno ostao dosljedan da ga naručitelj, stari poslovni suradnik, nije suočio s ponudom koja se ne odbija: zaklonjen novim identitetom, treba se pritajiti na nekoliko tjedana ili mjeseci i sačekati dolazak svoje mete, u pravom je trenutku naciljati i to je to. A za taj poslić inkasirat će ne honorar, nego pravu otpremninu, jednu od onih svota koje mijenjaju život.
Dakle, najkasnije od dvanaeste stranice romana (čiji prijevod potpisuje Damir Biličić), autor suočava čitatelje s činjenicom da je njegova priča sva skrojena od samih klišeja, uključivo i njezin kraj. Posao će, naravno i očekivano, poći po zlu, a jedino što ne znamo i zbog čega pristajemo na čitanje cigle debele petsto stranica, jesu razmjeri toga zla. Okej, ne baš samo zbog toga, nego i zbog autorove reputacije pripovjednog meštra, koja se svakom sljedećom stranicom potvrđuje i podebljava.
Kingov Billy osebujan je tip. Prvog čovjeka ubio je još kao dječak. Žrtva je bila ljubavnik njegove majke i netom prije doslovce mu je zdrobio mlađu sestru. Traumatizirani dječak odrastao je u posvojiteljskom domu s ne manje nesretnim vršnjacima, da bi se potom priključio marincima. On je, dakle, jedan laboratorij socijalne patologije zamijenio drugim, neusporedivo gorim. I tamo se sjajno snašao. Zarana prepoznat kao veliki talent za odstreljivanje udaljenih meta, rijetko precizan i hladnokrvan, nauživao se ratnih operacija u Iraku, sve dok ga zadnja u nizu akcija, u kojoj su postradali njegovi prijatelji i suborci, nije prisilila da razmisli o napuštanje vojske i zapliva u vodama privatnog poduzetništva nudeći na slobodnome tržištu svoju jedinu naplativu vještinu: brze i čiste egzekucije. Kao slobodnjak, od prvoga je dana pred svoje naručitelje postavljao dva uvjeta: visinu honorara i dokaze da je njegova meta zaista zla i pokvarena osoba. Svoju odlučnost da se kloni poslova u kojima mogu stradati nevini, čestiti ljudi nikad, međutim, nije precjenjivao. Bilo mu je i ostalo jasno kako je, unatoč svemu, samo plaćeni ubojica.
Tehnički gledano, Billy je, dakle, ipak šljam, no mora mu se priznati da je od zaista unikatne sorte. Iako se pred naručiteljima poslova i većinom drugih ljudi koje susreće voli producirati kao tikvan oskudne inteligencije, on je ustvari strastveni librofil, a novi angažman koji uključuje podulju besposlenost i čekanje dao mu je priliku da se konačno posveti onomu što ga već dulje vrijeme kopka: da napiše svoju životnu priču, iskorači s druge strane i od čitatelja konačno postane autorom.
"Billy Summers" neka je vrsta književne matrjoške (koju mi zovemo babuškom). Priča koju nam pripovijeda Stephen King, omotač je za drugu priču čiji je narator sam Billy, a one se inteligentno prepliću do samoga kraja kad će kulminirati... O tome mi je bolje šutjeti. Shvatili ste da će se posao života gadno zakomplicirati, ali je bolje da se sami, iz prve ruke, s knjigom u ruci, obavijestite kako. Osim o Billyju, usput ćete naučiti i puno toga o suvremenoj Americi koja je povišću (i Trumpom) pritrujena. Nikakvo čudo, jer se zamašni Kingov opus može čitati i kao velika kronika Sjedinjenih Država u zadnjih gotovo pedeset godina.
Ono što može začuditi jest činjenica da je "Billy Summers" i neka vrsta autopoetičke knjige u kojoj autor progovara o razlozima i dometima pisanja.
Kome je, dakle, do žanrovskih uzbuđenja, neće pogriješiti ako posegne za ovim librom. Oni koji od literature traže i pinku više, pogriješit će još i manje. Ma što god o tome mislili literarni snobovi, Stephen King jedan je od najvećih pisaca našega vremena. Činjenica što je uz to i prvorazredni zabavljač, ne bi ga smjela kompromitirati, nego samo preporučiti.