Predstave Splitskog ljeta održavaju se ove godine i na nekim novim lokacijama pa je tako na marjanskim Benama, na širini pokraj teniskih terena, postavljena pozornica za dvije baletne i jednu opernu predstavu. Prva je na rasporedu već u petak, 21. srpnja, kada se premijerno izvodi balet "Dora i Slava", francuskog koreografa Martina Chaixa.
Nakon niza godina tako se s mitskog ambijenta Sustipana balet seli među borove na drugoj strani poluotoka, a na Sustipanu će se igrati tek jedna ambijentalna predstava, radi se o uvijek popularnoj "Smij i suze starega Splita".
Potrošeni Sustipan
– Napuštamo Sustipan koji je s godinama malo "potrošen" i našli smo poetično mjesto za predstave, gdje ćemo publiku transferirati u neki drugi svijet. Uz borovinu, šum mora i svježi zrak moći će se potpuno posvetiti onome što gledaju. Izolirano je, nema buke kafića i svega onoga što ljetni život grada donosi. Dobitak je što će na Benama gledalište imati veći kapacitet, oko 540 mjesta, što je dvostruko veće od onog na Sustipanu – objašnjava ravnatelj Splitskog ljeta Vicko Blandžić.
Prijevoz do Bena je riješen – publiku će prebacivati besplatni autobus koji polazi ispred crkve sv. Frane. U petak će tako na Benama publika moći vidjeti novi balet splitskog ansambla HNK koji u naslovu nosi imena dviju naših velikih umjetnica – prve hrvatske skladateljice Dore Pejačević i prve slikarice impresionistice Slave Raškaj.
Francuski koreograf Martin Chaix koji je sa splitskim baletom već radio jedno kraće plesno djelo, dio triptiha "East/West" 2017. godine, balet "Dora i Slava" osmislio je na glazbenoj podlozi Simfonije u fis-molu, op. 41 Dore Pejačević, koja se smatra prvom modernom simfonijom u hrvatskoj glazbi. Rad najslavnije slikarice cvijeća u hrvatskom slikarstvu Slave Raškaj, opet, inspiracija je za raskošne kostime kostimografa Alexandra Noshpala. Također poznatog splitskoj publici, autora kostima za spomenuti "East/West" te baleta "Coppelia" i "Derviš i smrt".
Podsjetit ćemo se dakle na te dvije iznimne umjetnice koje dijele zajedničku sudbinu žena na prijelazu dvaju stoljeća. Koje su stvarale u vremenu potpuno nesklonom ženskom rodu, a da su usprkos tome i činjenici da su obje umrle mlade ostavile bogat umjetnički opus u hrvatskoj kulturi.
Nadarene, senzibilne
Obje su bile višestruko nadarene, senzibilne i pripadale su višim društvenim staležima. Bavljenje umjetnošću kritičari su smatrali razbibrigom aristokratskih djevojaka u vrijeme njihova rođenja: Pejačević je rođena u Budimpešti 1885. u obitelji grofa, hrvatskog bana i mađarske barunice, a Raškaj 1877. godine u Ozlju. Slavina je dobrostojeća obitelj plemenitog podrijetla, iz loze slavonskog bana, a otac je bio uglednog bilježničkog zanimanja, dok su majčini preci bili časnici.
Dora Pejačević je bila glazbeno obrazovana, no većinom samouka. Umjetnički je talent razvijala kontaktima s istaknutim umjetnicima europske kulturne scene toga doba. Često je putovala u velika europska središta poput Budimpešte, Münchena, Praga i Beča, u kojima je boravila i duže vrijeme. Njezina su djela vrlo često izvođena u inozemstvu, u interpretaciji glasovitih svjetskih glazbenika njezina doba, pijanista, violinista, dirigenata, te ansambala i filharmonija. Ostavila je bogat opus od 58 djela, od kojih mnoga nisu objavljena, ali se čuvaju njihovi rukopisi.
Bila je otvorena prema svim ljudima, bez obzira na društvenu pripadnost, a nerijetko je kritizirala vlastiti stalež, neprestano naglašavajući potrebu za radom i odbacivanjem površnog i lagodnog životnog stila. Čitala je Wildea, Ibsena, Dostojevskoga, Manna, Schopenhauera, Rilkea, Kierkegaarda, Krausa i Nietzschea, svoje zabilješke ostavila je u iscrpnom dnevniku.
Umrla je nakon porođaja prvog djeteta u 38. godini života, a raskorak s vlastitom klasom, pa i obitelji, iskazuje se i u njezinoj želji da počiva u odvojenom grobu, u zemlji, izvan obiteljske grobnice u Našicama, gdje se nalazi dvorac Pejačević. Ove godine obilježava se stota obljetnica njezine smrti, što je dodatni umjetnički motiv za izvođenje njezinih djela.
Povučena i ozbiljna
Život Slave Raškaj bio je tragičniji jer je rođena kao gluhonijema, što je stigmatiziralo u ono vrijeme kao duševno zaostalu osobu. Stoga je u svom kratkom, 29 godina dugom životnom vijeku, veći dio provela u raznim državnim zavodima. U prvi, u Beču, smještena je već kao osmogodišnja djevojčica.
U nemogućnosti komuniciranja s drugom djecom, odmalena je bila vrlo povučena i ozbiljna. Često bi u kutu sobe samovala zabavljena crtanjem. Teško je i zamisliti kako se osjećalo osmogodišnje dijete otrgnuto iz roditeljskog doma, samo u stranoj zemlji, gluho i nijemo, daleko od roditelja, brata Jurja i sestre Paule. No ljeta provodi upijajući mirise, boje i pejzaže ozaljskog kraja, pa je njezina crtanka prepuna malih studija cvijeća...
U Beču se osam godina školovala, perfektno naučila njemački i francuski, znakove gluhonijemih i sve češće uzimala u ruke kist. Dolaskom u Zagreb, razvijala je svoj veliki slikarski talent. Poduku iz crtanja dobila je na Kraljevskoj ženskoj stručnoj školi, gdje ju je uočio Izidor Kršnjavi.
Slikala je običnim vodenim bojama po bijelom papiru, akvarele: travu još vlažnu od kiše, sunce koje svjetluca na lopočima, zimu u ozaljskom kraju u kom je provela djetinjstvo prije nego što su je poslali u strogi bečki internat.
Slikala u mrtvačnici
U samo pet godina intenzivna stvaralaštva iznjedrila je jednu od ponajboljih dionica hrvatskoga plenerizma, slikanja u otvorenom prostoru, a njezini akvareli predstavljaju najviši domet hrvatskog akvarelnog slikarstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
Slavini poznati lopoči nastali su posjetima botaničkom vrtu u Zagrebu gdje je često sretala pjesnika Vladimira Vidrića. Nije joj uzvratio osjećaje, a njezin emocionalni život obilježila je ljubavna veza s oženjenim i uglednim slikarom Belom Čikošem Sesijom, koji joj je davao poduku u svom ateljeu. Gluhonijema slikarica, što za ono vrijeme predstavlja sramotu, nije ni imala vlastiti atelijer, slikala je u bivšoj mrtvačnici rodilišta.
Prvi put izlaže u svojoj 22. godini, na prvoj izložbi tek utemeljenog Društva hrvatskih umjetnika 1898. godine u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. No, radovi su joj procijenjeni za sitniš, u odnosu na slike uvaženih kolega.
Prva samostalna izložba priređena je tek 50 godina nakon njezine smrti, a sve vezano za njezin život potonulo je u zaborav i nestalo, više od četrdesetak akvarela kojima se izgubio svaki trag. Pisma koja je pisala majci pokopana su s njom, a pisma sestri Pauli, na zahtjev majke, su uništena.
Slava Raškaj svoj osamljeni i tužni kraj nalazi u umobolnici, u Stenjevcu, a njezini posmrtni ostaci su tek koncem 20. stoljeća preneseni u Ozalj. Iako duboko nesretno biće, za sobom je ostavila samo ljepotu.
