- Evo, zatvara se krug. Uz osjećaje časti i strahopoštovanja prema takoreć ‘svetom djelu‘ i predstavljati ‘ljubav‘ u tako kultnoj priči, izgledalo je kao veliki izazov, prvo je što je pomislila Nera Stipičević (40) saznavši da će glumiti Marjetu u predstavi ‘Velo misto‘ kazališta Komedija. Prve reakcije su i više nego dobre, a sama glumica nam je šapnula kako su nakon premijere strepili od toga što će reći Splićani, koji su samo ovom prilikom potegli iz Splita na zagrebački Kaptol pogledati kazališnu adaptaciju jednog od najznačajnih djela Miljenka Smoje.
- I više sam nego zadovoljna, i ja i cijeli ansambl. Splićani su rekli: ‘Prikazali ste nas boljima nego jesmo, a iskreno bojali smo se ća bi nas moglo zateć tu na Kaptolu.‘ Ima li boljeg komplimenta? I da, rasprodani smo - kaže Nera.
Premda je njena uloga Marjete koju je u TV serijalu utjelovila naša glumačka legenda Vlasta Knezović - manja, ona je jedan od ključnih likova ‘Velog mista‘, ljubav komada, usudili bi se kazati.
Koliko se televizijska Marjeta razlikuje od vaše kazališne?
Već sama činjenica da je igra druga osoba je značajna razlika. Ono što televizija može prenijeti atmosferom za lika, kazalište mora iznaći na drugačiji način kako bi se gledatelju približila poruka određene scene ili na kraju cijele priče. Svatko istu sliku drugačije gleda, pa će tako i moju Marjetu jer joj pristupa subjektivno, iz svog životnog iskustva. Vjerujem da Marjeta u sebi nosi paletu karakteristika od kojih određene u različitim životnim razdobljima imaju veću važnost.
Iako odaje dojam samozatajnosti i skromnosti, ipak od djetinjstva Marjeta pokazuje paletu svog karaktera i da je vođena nečim ‘višim‘ od sebe. Emocija, prisutnost i nenametljivost rekla bih, osnovne su poveznice televizijske i kazališne Marjete, iako je u predstavi redateljica dala priliku liku da pokaže malo više i svoju aktivističku, borbenu, hrabru crtu. Usprkos svim obiteljskim regulama i zakonitostima, ona bira ljubav koja joj kasnije daje snagu i životnu vjeru. Dalmatinke su oduvijek bile poznate po svojoj odlučnosti u kojem god smjeru ona išla. Moja Marjeta svakako dotiče taj prototip dalmatinske žene, jer kao i prava Jubav, sve trpi i podnosi.
Jeste li osjećali tremu znajući da ćete ući u kožu jednog takvog kultnog lika?
Nakon televizijske Marjete Vlaste Knezović, biti upisana kao prva kazališna Marijeta ikad, kod mene je izazvalo uzbuđenje, ali u isto vrijeme i zbog časti i samog pritiska. Međutim, jako rano sam donijela odluku da se neću opterećivati napisanim i snimljenim, već nastojati na sceni u jednoj osobi spojiti karakteristike hrabre i požrtvovne žene koja vjeruje u bolju sliku svijeta nego joj zadane okolnosti mjesta i vremena nalažu, i današnju Neru koja vjeruje da odanost, predanost, strpljenje i vjera u međuljudskom, prvenstveno ljubavničkom odnosu još negdje postoje, i zbog toga moja Marjeta od njega nikad ne odustaje.
Kako ste se sve pripremali za iznijeti ulogu Marjete? Zanimljivo je kako vas je upravo Vlasta Knezović, koja u seriji glumi Marjetu, slušala na prijemnom ispitu za glumu.
Zadnjih godina u sve što ulazim, ulazim s mišlju ‘imam točno koliko mi treba‘. Svi mi smo svjedoci svoga vremena, a ja vjerujem da bi umjetnici tu trebali biti najautentičniji. Nema veće istine i života koji se događa sada pa je u pripremi i meni tu bio fokus. Prvi cilj mi je bio biti prisutna na probi, osluškivati svoje kolege, a ponajviše svog partnera. Možemo mi zamisliti svoj lik unaprijed kako nam drago, ali kada dođu kolege sa svojom energijom i prisustvom, sve se mijenja, mora, inače ne dišemo skupa. Neke mogućnosti izgubimo, a neke nove dobijemo. Kao i u životu, i na sceni trebamo biti otvoreni da drugi iz nas izvuku najbolje, u suprotnom se ne dogodi kemija nužna da bi priča bila uvjerljiva. Uloga glumca nije samo njegova, već i sviju onih koji su ga dotaknuli u procesu. Naravno, taj proces se odnosi i na glumčeva prijašnja životna i profesionalna iskustva, ali i na njegove misli, strahove i maštarije.
Prva pjesma i monolog koje sam izgovorila u životu, a s namjerom da to jednom bude na kazališnim daskama, u dva su navrata izgovoreni Vlasti Knezović. Prvi put kad sam odabrala materijal, a drugi put pred sami prijemni. Tada naravno, nisam imala svijest o tome tko je Vlasta Knezović koju imam danas, a i ona je bila potpuno prirodna i dobronamjerna prema jednoj 22-ogodišnjoj Makaranki. Na koncu su se blagost njezina lica i snaga njezina glasa upisali u mene jače nego bi sve analize njezina lika i djela. Upoznati je na svojim glumačkim počecima za mene je u 2023. godini značilo imati njezin blagoslov.
Je li vam nešto predstavljalo poseban izazov?
Osim ozljede koljena koja me prati posljednja četiri mjeseca, cijeli glumački život sam imala neki strah da bi me mogle obilježiti uloge Vlajine ili Dalmatinke, pa sam to i izbjegavala. Uvijek me zanimao rast, napredak, izlazak iz komforne zone. Ponoviti nešto što znam, ili mi je lako, zanemarivala sam kao nekakav svoj dar ili talent. Za mene je ‘igrati sebe‘ zapravo značilo stagnaciju i nosilo osjećaj manje vrijednosti. Danas se nalazim u životnom razdoblju u kojem, osim mog glumačkog puta, se napokon vide i rezultati mog desetogodišnjeg autorskog i koautorskog rada sa suradnicima redateljicom Miom Melcher, producentom Petrom Cvirnom, francuskim glazbenikom Vadimom Erudaciem i inženjerkom zvuka Andreom Giordani, koji su mi kroz osvješteni proces bili ogledalo u približavanju mojoj autentičnosti. Nisam nikada htjela biti nešto što nisam, ali od malena u sebi nosim jako izražene oprečne karakterne crte koje su me dugo zbunjivale.
Težila sam jasnoći i definiranju svog životnog puta koji je naravno uključivao onaj profesionalni, jer je umjetnost poziv. Danas bih zapravo najradije i samo igrala samu sebe, onu koja je zaljubljena u sve svoje friži, suze, pogubljenosti i osmijehe, u onu autentičnu sebe koja se ne pita da li je trebala biti rođena negdje drugdje, u nekoj drugoj zemlji i na nekoj ‘boljoj, većoj‘ pozornici. Moj angažman u matičnom kazalištu Komedija započeo je s predstavom ‘Bljesak zlatnog zuba‘ M.Matišića 2015., a danas na istoj sceni igram Splićanku Loredanu Krstulović Milesi u predstavi ‘Zagrepčanke i statičar‘, Freeda Neru Immortelle u ‘Cvitu samoće‘ i Marjetu u ‘Velom mistu‘. Izgleda da se u mom životu jedan krug zatvorija. Eto, kao što samo smilje zna kako je to izniknit na užegloj stini, tako samo rijetke mogu razumit koliki je izazov rodit se ka‘ dalmatinska žena. Koja opstane, priča. Pa se ne triba više čudit zašto tako puno. (smijeh)
Dalmatinka ste, rođena u Makarskoj. Ipak, kako vam je bilo uskočiti u splitski dijalekt, koji se razlikuje od makarskog?
Splitski dijalekt se dosta razlikuje od makarskog i puno je pjevniji rekla bih. Mislim da bi veći problem bio i meni i mojim kolegama da je obrnuto, da smo trebali igrati na makarskom dijalektu jer ljudima nije toliko u uhu. Divim se svojim kolegama koji su napravili izvrstan posao i po tom pitanju i po pitanju likova koje su iskreirali. Zanimljivo je također da ja kao jedina Dalmatinka u podjeli imam i skoro pa i najmanje teksta. Tako je ispalo, a da redateljica Marina Pejnović nije imala veliku želju ženskim likovima dati malo više prostora, ne bi ga ni toliko bilo.
Na početku me iskreno, kao glumicu i ženu na osobnoj rodnoj razini to malo dodirnilo jer me podsjetilo da je to skoro pravilo kad su u pitanju ženske i muške role, ali jako sam brzo ja to preokrenila u korist dobre osobine Marjetinog karaktera. Čak sam predložila redateljici, da Marjeta uopće ne govori. Njenu sam poziciju u predstavi metaforički vidjela jako jasno - nenametljiva ljubav.
Kad sam prije 12 godina razgovarao s Vlastom kazala mi je: ‘Kad se približavam moru i osjetim taj morski zrak, onda uistinu postajem Vrtirepka. Stvarno kao što kaže Germano Senjanović - vraćam se korijenima. Osim toga, taj me zrak ozdravlja. Odmah se osjećam mlađe, predivno. Kad je o Dalmatincima riječ, ti ljudi jesu vražji, mangupi, no s druge strane, još su djeca. Prostodušni su, otvoreni, znaš što misle, a ako te i zafrkavaju, znaš da te zafrkavaju. U Zagrebu treba biti oprezniji - dobar je dok radiš jer te ostave na miru, ali ja volim otvorenost, iskrenost i zato mi je Dalmacija draža.‘ Slažete li se s njom?
Jedan mi je čovjek rekao kako on nema ‘dom‘. Radi po svijetu i gdje god da jest tu mu je dom. Najprije me to malo zbunilo, a potom mi dalo misliti. U isto vrijeme sam mu prišila priču tužnog djetinjstva, i zavidjela mu na nenavezanosti. Podsjetilo me to kako sam i ja kad sam doselila u Zagreb jako brzo počela govoriti kako idem doma i kad sam išla iz Zagreba u Makarsku, i obrnuto. A potom, i kad bih negdje odsjela, u nekom hotelu pa bi iz izlaska znala reći, idem doma. Tu sam osvijestila da mi je dom i tamo gdje mi je ležaj, gdje mogu sigurno zaspati. Ali, ovo o čemu Vlasta priča, misli su i osjećaji čovjeka koji je pronašao svoje mjesto na ovom svijetu i shvatio zašto je na njega došao.
Neki se rode na jednom mjestu da bi smogli snage da ga napuste, da bi se odvezali i dopustili sebi da ih ne definira, neki se rode na jednom mjestu i na njemu ostanu jer im je ono dovoljno za ovaj život, a oni pak treći u koje bih se i sama mogla upisati, odu da se jednom vrate, iscjeljeni i blagoslovljeni za iskustvo koje ih je malo provelo po svijetu. Kad treba suzu na sceni pustiti ja u mislima udahnem taj zrak punim plućima i odmah se spojim sa samom sobom, jer korijeni nisu pod zemljom već u ariji, u zvuku, u mirisu, i svim onim nevidljivim čulima. Naši korijeni su naše misli više nego zemlja. Da njih nema, ne bi mi znali šta je didovina. Danas su ljudi nesretni jer se nisu pronašli, misle da svi drugi žive bolje. Ne znati otkud si pošao, često je velika prepreka u definiranju toga tko želiš postati, jer u tim procesima uvijek se vraćamo u djetinjstvo, tamo su svi odgovori. Kamen, more, spiza, vitri, temperament i špirit moga rodnog grada i Dalmacije najveće su blago kojima sam u ovom životu mogla biti nagrađena.
Rekli ste kako ste gledali seriju, ali namjerno je sada niste željeli opet ponavljati. S koliko ste godina prvi put pogledali ‘Velo misto‘ i kakav je dojam serija ostavila na vas? Sjećate li se neke scene koja vas se u seriji posebno dojmila?
Sve da smo i tili, televizijsku literaturu, ‘Velo‘ i ‘Naše malo misto‘ mi Dalmatinci nismo mogli zaobići. Naravno, nije isto s koliko smo ih godina prvi put gledali, jer su tako i doživljaji tih serija drugačiji.
Kao hiperaktivno dijete, mene su te kultne Smojine serije, ‘uvatile‘ između osnovne škole, laštika na ulici i igre bunkera u borovini. Sjećam se da mi se činilo kako su te serije nekako uvik na televiziji, i da, kao i naša Dalmacija, ne mogu nigdi uteć. A najdojmljivije scene i dan danas su mi bile one di je u prvom planu bio muško ženski odnos, dakle između Tonča i Kate, Marjete i Ferate i Violete i Pegule. Ča je u tuđoj kući tragedija, s tuđe ponistre je u Dalmaciji komedija.
Što mislite zašto likovi iz Velog mista toliko dugo već traju?
Autentičnost i istina su neuništivi, traju vično ka i jubav. Sve ostalo pokušaji su života.
Kada možemo očekivati predstavu u Splitu?
Čim prije, to bolje. Mislim da je priča već dogovorena samo još nije došla do mene. Moja prognoza: Jesen 2023. Ipak je ovo Smojina godina, ne smimo falit!