Kipići se uskoro dodjeljuju, oni zlatni, oskarovski, a pojedine filmove nominirane za neke od važnijih kategorija još nismo vidjeli u hrvatskim kinima, niti su u najavi za skoru kinodistribuciju i možda na kraju samo osvanu u “online” videotekama kao “Za Leslie” s Andreom Riseborough.
Jedan od tih filmova je “Živjeti” (“Living”), drama za koju je poznati britanski glumac Bill Nighy dobio svoju prvu Oscar nominaciju i pridružio se Austinu Butleru (“Elvis”), Brendanu Fraseru (“Kit”), Colinu Farrellu (“Duhovi otoka”) i Paulu Mescalu (“Poslije sunca”) u utrci za zlatni kipić u kategoriji glavne muške uloge.
Srećom, “Živjeti” se nalazi u nizozemskoj kinodistribuciji i igrao je baš u Groningenu dok je potpisnik ovih redaka bio smješten 30-ak kilometara daleko od toga grada.
Za kino i film prevaljuje se i 30 puta veća udaljenost, stoga nije bilo dvojbe da će se “Living” pogledati na velikom ekranu. I pogledao se s rodicom u lijepom kinu “Forum Groningen” na najranijoj nedjeljnoj projekciji u 10.50 ujutro.
Bio je to savršen početak dana uz film koji je ispao bolji od očekivanog, a očekivalo se da će biti dobar. Naime, zna se često dogoditi da filmovi s usamljenom nominacijom za glavnu mušku ili žensku ulogu znaju biti isključivo zanimljivi i pamtljivi samo po nečijem glumačkom nastupu kojemu su nerijetko oskarovski proračunato podređeni (npr. “I dalje Alice” s Julianne Moore, “Oči Tammy Faye” s Jessicom Chastain).
”Živjeti” nije takav film, a iako je usko vezan uz Nighyjevu izvedbu i njoj podređen, ne bi se reklo da je oskarovski proračunat. Naravno da mnogi glumci razmišljaju o Oscaru dok glume, ali gledajući “Living” teško je steći dojam da je Nighy maštao o zlatnom kipiću, možda i zato što je nekako uvijek bio u drugom planu Akademijinih glasača otkako se 2003., u dobi od 54 godine, proslavio nezaboravnom ulogom ocvalog rockera u romantičnoj komediji “Love Actually”.
Američka Akademija mogla ga je komotno nominirati za “Zapravo ljubav” u kategoriji sporedne uloge (kao što ga je nominirala BAFTA), ako već ne i za “Pravi trenutak” gdje je glumio oca putnika kroz vrijeme. Vjerojatno je Nighy računao da će i ovaj njegov nastup u filmu “Živjeti” proći ispod Akademijina radara i “samo” glumio odigravši u tom procesu ulogu života u drami inspiriranoj istoimenim klasikom velikog Akire Kurosawe s Takashijem Shimurom koji se, pak, nadahnuo Tolstojevom “Smrti Ivana Iljiča”.
Više reinterpretacija nego remake, “Living” je preuzeo esenciju prethodnika i nastavio živjeti svojim životom zaslugom Nighyja, čuvenog scenarista, pisca i dobitnika Nobelove nagrade Kazua Ishigura (“Na kraju dana”, “Nikad me ne ostavljaj”), te redatelja Olivera Hermanusa (“Moffie”). Prebacivanje priče iz postratnog Japana u postratnu Veliku Britaniju/London pedesetih ima savršenog smisla.
Britanci znaju biti rezervirani kao Japanci, za razliku od nekih drugih Europljana. Nighy glumi jednog takvog Britanca, birokrata Williamsa. Svaki dan u Williamsovu životu je navlaš isti zadnjih godina: vlakom na posao, rad na višoj poziciji u činovničkom vladinom uredu koji se sastoji od pohranjivanja spisa, vlakom natrag kući i to je uglavnom to.
Ne čudi što mlada zaposlenica Margaret Harris (zvijezda u usponu Aimee Lou Wood; “Sex Education”) za njega ima nadimak “mr. Zombie”, uz opis zombija “kao egipatske mumije, ali mogu hodati uokolo”. Williams bi takoreći mogao biti i protagonist “Brazila” Terryja Gilliama, ali Ishuguro i Hermanus nisu razmišljaju satirički pišući i režirajući “Živjeti”.
Jer, dok govori na rubu šapta, Williams osjetno krije nešto u sebi zbog čega je postao takav, rob rutine potisnutih emocija. Stvari se mijenjaju kad dozna da mu preostaje nekih šest do devet mjeseci života i suoči se sa smrti i smrtnosti. Emocije počinju suptilno navirati iz njega u formi sjećanja na djetinjstvo i mladost, odnosno žaljenja za onim što nije napravio, neproživljenim životom.
Sjećanja ga stižu gdje god se okrene u vrhunski glumljenoj, napisanoj i režiranoj sceni. Crno-bijela sjećanja, u koloru... Gdje god pogleda, njegov pogled seže unatrag. Susret s mr. Sutherlandom (sve bolji Tom Burke; “Suvenir”, “Čudo”) rezultirat će obilaskom kafića, pijankom i pjevanjem ganutljive škotske narodne pjesme “The Rowan Tree”.
A kad naleti na mladu miss Harris i podruži se sa njom na piću i u kinu (“Bio sam ratna nevjesta” Howarda Hawksa s Caryjem Grantom), njezin mladenački duh inspirirat će ga da promisli kako je “biti tako živ samo jedan dan”, nadoknadi vlastitu izgubljenu mladost i napravi nešto vrijedno u starosti, pred sami kraj života, konkretno da pretvori razrušeno mjesto u dječje igralište.
Sav taj “carpe diem” momenat Nighy glumi s osjećajem za šaputavi unutarnji život lika, tihe emocije i proživljenu melankoliju kakva je i prije znala sijevnuti u njegovim očima, ali nikad kao ovdje.
Osjećamo da je i 73-godišnji Nighy (Shimura je imao 47 godina) vraćao film unatrag i preispitivao vlastiti život i smrt preko lika, izbore koje je i nije donio, što prigušeno emotivni, gorko-slatki “Living” čini još uvjerljivijim, životnijim i dirljivijim, osobito u ključnom prizoru filma. (S)nježnom prizoru jednog starčića na ljuljački djetinjstva.