Netko nesklon preforsiranim novovjekim nametima političke korektnosti i “woke” kulture mogao bi sa skepsom dočekati film “Žena kralj” (“The Woman King”). “Žena kralj” je povijesni feministički akcijski spektakl o brigadi ratnica Agojie iz Zapadne Afrike 19. stoljeća, straha i trepeta muškaraca. Dakle, snažne žene, k tome tamnopute. And the Oscar goes to... “The Woman King”...? Na prvi pogled, tako nekako.
Politička korektnost i “woke” kultura prožimaju “black/girl power” film, sklon i nekim #MeToo obrascima, s proklamacijama “Ne uzimamo muževe, ne rađamo djecu” i izjavama mladih djevojaka kad pristupe Agojie ratnicama tipa “Ovdje ću biti lovac, a ne lovina”.
Međutim, “Žena kralj” ipak nije prozirni “Oscar bait” a la “Harriet” i polako, ali sigurno izrasta u pošten staromodan povijesni ep koji bi mogao uvući i najskeptičnijeg gledatelja u priču i razbiti njegovu skepsu zahvaljujući posvećenim glumicama u fizički zahtjevnim ulogama i redateljici Gini Prince-Bythewood, nadahnutijoj nego inače (“The Old Guard”).
Priča nastala iz pera scenaristice Dane Stevens i poznate glumice Marije Bello, ujedno i producentice filma, započinje ovako... Teleportirani smo u Zapadnu Afriku 1823. godine. Afričko kraljevstvo Dahomej (današnji Benin) nalazi se na raskrižju. Novi kralj Ghezo (John Boyega; “Ratovi zvijezda”) preuzeo je vlast. Njihov neprijatelj, carstvo Ojo, ujedinio je snage s narodom Mahi te pljačkaju dahomejska sela i zarobljenike prodaju europskim robovlasnicima.
Zlokobna trgovina uvukla je obje nacije u okrutan začarani krug. Moćni narod Ojo ima nove puške i konje, ali i mladi kralj ima vlastito zastrašujuće oružje: elitnu grupu žena vojnika Agojie koje predvodi generalica Nanisca (oskarovka Viola Davis). Sada su te ratnice sve što stoji između naroda Ojo i uništenja Dahomeja...
Predstavljanje Agojie ratnica, “dahomejskih amazonki”, uspijeva impresionirati u uvodnoj sceni i sugerirati da redateljica Prince-Bythewood misli ozbiljno u akcijskom smislu. Nanisca izranja iz visoke trave s mačetom u ruci i pokreće prilično silovit napad na muške vojnike pokraj logorske vatre, jedva prilagođen normama nametnutog PG-13 rejtinga. Agojie u borbi koriste mačete, koplja, ruke i noge, pa i nokte za vađenje očiju protivnika.
Neprijatelj je poražen, ali i Agojie trpe gubitke, stoga Nanisca treba nove ratnice da ih istreniraju njezina pomoćnica Amenza (Sheila Atim; “Modrice”) i veteranka Izogie (Lashana Lynch; “Za smrt nema vremena”). Kad obuka počne, “The Woman King” postaje svojevrsna povijesno-ženska verzija “Oficira i džentlmena”, fokusirana na prkosnu novakinju Nawi (Thiso Mbedu; “The Underground Railroad”) i njezino rivalstvo s Ode (Adrienne Warren).
Tu je i zabranjena ljubav u podzapletu s Nawi i mišićavim mladićem dahomejskih korijena Malikom (Jordan Bolger) iz ekspedicije portugalskih trgovaca robovima koju predvodi Santa Ferreira (jedva prepoznatljivi Hero Fiennes Tiffin; “Poslije svega”) i kupuje roblje od kralja kraljevstva Ojo Obea Adea (Jimmy Odukya) u zamjenu za muškete.
”Žena kralj” drži se nekih općih mjesta u podzapletima i/li karakterizaciji likova, uključujući Naniscu kao junakinju progonjenu mračnom tajnom iz prošlosti, otkrivenom u formi “twista” oko polovine, ali pronalazi svoje “ja” i ima veliko srce, što ga diferencira od trenutne “blockbusterske” konkurencije u kinima.
Film daje moderan pogled na protofeminističku ideologiju, imperijalizam i ropstvo, no dobrodošlo je staromodan kad treba koreografirati akciju. Utjecaj superjunačkog “Black Panthera” evidentan je u oslikavanju afričke zajednice i njezinih rituala, raskošnoj multikolornoj kostimografiji Gershe Phillips (“Zviždač”, “Instrumentarij smrtnika”, “Moje grčko vjenčanje 2”) i scenografiji Akina McKenzieja (“Lančana reakcija”/”Aftermath”, “Divljina”, “Space Jam 2”).
Dahomej je Wakanda prije Wakande, a Nanisca stoička preteča Okoye (Danai Gurira) kao predvodnica borbene kraljeve garde sastavljene od specijalne ženske jedinice. No iako ponosno nosi feminističku etiketu kao medalju časti, za “The Woman King” veći su uzor klasični junački povijesno-akcijski “muški” epovi kakvi se više gotovo ne snimaju, poput “Hrabrog srca”, “Gladijatora”, “Posljednjeg Mohikanca” ili “Legionara” s “borimo se ili umiremo” iskazima junaštva.
Sva četiri filma presvučena su u egzotičnu žensku afričku odoru, naročito “Braveheart” i “Gladiator” s motivima ustanka porobljenih i bojnih pokliča tipa “mi smo koplje pobjede, oštrica slobode...”, uz borbeni duh uhvaćen i u glazbi Terencea Blancharda (“Da 5 Bloods”, “Jedna noć u Miamiju”).
Dašak afričke egzotike, kakvom je odisao još jedan staromodni ep “Duh i tama”, ide u prilog “Ženi kralj” i Polly Morgan (“Lucy na nebu”, “Mjesto tišine 2”, “Djevojka iz močvare”) često snima zbivanja u širim kompozicijama kadrova svojstvenim epovima, osobito u akcijskim scenama većinski oslobođenima nameta CGI-ja, izuzev računalno generiranih požara.
Koreografija masovnih bitaka je dojmljiva, kao i onih “jedan-na-jedan”, tj. “jedna na jednoga” u srednjim/krupnijim planovima. Ovo je film na masivnoj, ali i intimnoj skali, fokusiran na likove i njihove doživljaje bitaka i općenito, najviše Naniscu, Nawi i Izogie.
One se profiliraju kao snažne, srčane heroine i za njih se brinemo u emotivno investiranim akcijskim scenama zahvaljujući psihofizičkoj uvjerljivosti glumica ratnica na čelu s 57-godišnjom Davis, koja je kao nikad prije, čak i u usporedbi s “Udovicama”, probudila u sebi Liama Neesona (“96 sati”) ili, još bolje, Denzela Washingtona (“Pravednik”) i mogla bi možda načeti trend “starijih” žena u akciji.
Emotivnost je iznenađujuće jaka u filmu, posebice u sceni kad Nawi zaplače nad tijelom stradale ratnice i ubrzo potom ispusti bojni poklič. “The Woman King” pokriva sve emocije, od plača do pokliča.