Prikrivanje lica Brucea Willisa obilježilo je početnu reklamnu kampanju filma "Umri muški" ("Die Hard", 1988.). Tada Willis nije bio akcijski junak kakvog znamo, već poznat isključivo po komedijama "Slučajni partneri" i "Sastanak s nepoznatom". Čelnici studija 20th Century Fox bili su, stoga, zabrinuti hoće li glumac moći iznijeti visokobudžetnu akciju na svojim leđima u ulozi policajca Johna McClanea.
Polovicu Willisova lica na plakatu prekrivao je ostakljeni neboder s eksplodirajućim krovom, a gledajući ondašnje TV reklame za "Umri muški" filmofilima se moglo učiniti da u glavnoj ulozi nastupa Arnold Schwarzenegger ili neka njegova "kopija" kakvih je bilo krajem osamdesetih, npr. u sceni kad junak izvan fokusa visi s vanjske strane nebodera i puca u prozorsko staklo (krupnija pojava, slična frizura).
Konačno, filmofili su na plakatu i u reklamama uočili da je redatelj John McTiernan, autor "Predatora", tj. čitali u časopisima da je uloga bila ponuđena Schwarzeneggeru i da je scenarij za "Die Hard" bio u planu kao potencijalni nastavak "Komandosa". Na kraju je Willis uspješno iznio akciju i to tako da nije kopirao Arnieja kojeg je McClane u jednoj sceni spomenuo u kontekstu negativaca: "Imaju rakete, automatsko oružje i dovoljno plastičnog eksploziva da mogu i Schwarzeneggera lansirati u orbitu".
S jedne strane, McClane je "umirao muški" kao muževan, mačo frajer dojmljiva mišićja istaknuta u potkošulji, s vjernim pištoljem ili strojnicom u rukama i mitraljirajućim duhovitim pošalicama ("Now I have a machine gun, ho-ho-ho"), ali sjajni Willis se u akciji nije stidio emocija i djelovao je gotovo kao "everyman", svakako čovjek, ljudsko biće od krvi i mesa.
Pokazivao je strah, bio preplašen, ranjiv, frustriran, umoran, razmišljao je, korio samoga sebe i preispitivao svoje odluke. "Zašto ih, dovraga, nisi zaustavio, Johne? Zato što bi onda i ti bio mrtav, seronjo!", jedan je od ključnih trenutaka filma, kad McClane razgovara sam sa sobom dvojeći je li trebao pustiti da čovjek umre.
Takve ordinarne karakteristike nisu krasile nadljudske akcijske junake osamdesetih u tumačenju Schwarzeneggera, Sylvestera Stallonea, Chucka Norrisa... Mala je šansa da bi se netko od njih zapitao "Što to radiš, Johne?" i rekao "Oh, Bože, molim te ne daj da umrem" pred izvođenje neke ekstraordinarne kaskaderske akrobacije poput skoka s vrha miniranog krova nebodera prije eksplozije s vatrogasnim crijevom oko pasa.
Ne bi to rekao ni sam McClane u nastavcima, "Umri muški 2" i "Umri muški 3", posebice u "Die Hard 4.0" i "A Good Day To Die Hard". Naprotiv, u petom dijelu serijala rekao je sinu "Nećemo umrijeti danas", siguran u svoju akcijsku besmrtnost. Poistovjetljiva ljudskost i emotivnost junaka, kao nekoć Rockyja Balboe i Indiane Jonesa, bila je glavni okidač za uspjeh filma koji je naslijedio "Smrtonosno oružje" i najavio smjenu na akcijskoj pozornici devedesetih, od humanizacije heroja do urbanizacije akcije, izmještene iz dominantnih džungli ("Rambo II", "Octopussy", "Indiana Jones"...) u gradska središta.
"Umri muški" je bio najveći akcijski kinohit 1988., veći od "Ramba III", "Crvenog usijanja", petog "Prljavog Harryja", "Crvenog škorpiona", "Nestalih u akciji III"... Willisov akcijski debi bio je u kinima uspješniji i od vršnjačkih prvijenaca Stevena Seagala i Jean-Claudea Van Dammea ("Iznad zakona", "Krvavi sport") koji su imali veće zaleđe u akciji od njega.
Nova akcijska zvijezda zasjala je na nebu i "Die Hard" je postavio temelje za novi tip akcije pod egidom "Umri muški" u/na avionu ("Putnik 57" i "Air Force One", "Konačna odluka"), bojnom brodu ("Pod opsadom"), planini ("Cliffhanger"), busu ("Brzina"), vlaku ("Pod opsadom 2"), hokejaškoj dvorani ("Iznenadna smrt"), Alcatrazu ("Hrid"), kruzeru ("Brzina 2")...
Lik McClanea je, pak, postao jedan od najvoljenijih i najlegendarnijih junaka s citiranim pokličom "Yippie ki-yay, motherfucker". "On je čovjek kojeg je lako zavoljeti, ali ga je teško ubiti", dobro je McClane predstavljen u jednom od foršpana. Zavoljeli smo ga upravo zbog ljudskosti, što je zasluga Willisa, ali i ljudskih nijansi u režiji McTiernana i scenariju Stevena E. de Souze i Jeba Stuarta koji "Die Hard" čine jednim od najsavršenijih (akcijskih) filmova.
Sjetimo se da McClanea srećemo u avionu prilikom slijetanja. Najprije doznajemo da ne voli letenje (ranjivost) i da nosi vjenčani prsten (privrženost supruzi Holly; zato se i odvažuje na akciju kad teroristi zauzmu neboder gdje ona radi), tek onda da ima i pištolj (herojstvo).
Tip na susjednom sjedištu daje McClaneu savjet kako da se opusti od leta kad stigne na odredište: skini cipele/čarape i stisni nožne prste kao da stišćeš šaku. To će junak i napraviti i takvog će ga, bosih nogu, zateći teroristi nakon što upadnu u neboder, a on u strci nije imao vremena za cipele.
Kad sredi prvog od njih, McClane pokušava obuti njegove cipele, ali avaj. "Baš sam morao ubiti terorista s najmanjim stopalima", komentira McClane, podsjećajući na Indianu u par brojeva manjoj uniformi svladanog naciste dok nije našao odijelo po mjeri. Akcijski junaci obično se šepure u kulerskim čizmama (npr. "Kobra"), a McClane cijeli film provodi bosonog.
Taj detalj upada u oči glavnog negativca, inteligentnog Hansa Grubera (fenomenalni Alan Rickman u prvoj filmskoj ulozi), kad se sretnu oči i u oči u izvrsnoj sceni i on naredi pomoćnicima da pucaju u staklo kako bi se njihov protivnik barem gadno porezao na krhotine, ako ga već ne uspiju ubiti.
"Kad sam bio dječak, uvijek sam uživao u izradi modela. Točnost, pažnja na svaki zamislivi detalj", kaže Gruber gledajući maketu nebodera. "Točnost i pažnja na svaki zamislivi detalj" karakterizira režiju i scenarij filma zbog čega "Die Hard" uvijek usiše gledatelja i može se gledati stotinu puta.
McTiernana redovno zanima ono ispod površine pa je napravio inverziju "Predatora": jednako kao što je izvanzemaljac očitao bukvicu američkoj vojsci s aluzijom na Vijetnam, teroristi predvođeni "izuzetnim lopovom" Gruberom očitavaju lekciju pohlepnoj korporaciji usred Amerike, i to baš na Božić, uzimajući zaposlenike kao taoce i pljačkajući 640 milijuna dolara u obveznicama (neboder "Nakatomi Plaza" ustvari je ured studija Fox).
Korporativna subverzija kao u "Kolu sreće" i "RoboCopu" ide pod ruku s akcijom i McTiernan imponira akcijskom geometrijom kadrova u interijerima nebodera tijekom vertikalnog akcijašenja da je i jedan Stanley Kubrick mogao biti ljubomoran, umješno orkestrira žestoku tučnjavu (McClane vs. Karl za anale), strojničku i inu paljbu, kao i detonaciju eksplozija, a njegovo polagano, ali postojano bildanje tenzije, tj. tenzična zumiranja i krupna kadriranja junaka jedva da imaju premca unutar žanra.
Svaki idući trenutak je uzbudljiviji od prethodnog. Režija je osvježavajuća i ne robuje ustupcima; jedini ustupak jest da je negativac oživio, iako se činilo da je mrtav, što je tad bilo u modi. Kao načitan, obrazovan redatelj, McT je, nadahnut Shakespeareovim djelom "San ljetne noći", radnju filma smjestio tijekom jedne večeri, pridržavajući se jedinstva mjesta-vremena-radnje i na taj način dinamizirajući zbivanja prožeta nizom detalja u karakterizaciji likova i situaciji u kojoj se nalaze.
Sporedni likovi (otkačeni vozač limuzine, punašni policajac, beskrupulozni novinar, nakokani biznismen, debilni šef policije, nabrijani FBI-jevci) fino su iznijansirani, a McTiernan je pronalazio potankosti u ljudskoj spontanosti, tipa da je ostavio prizor kad se neki specijalac ubode na trn ruže tijekom prodora prema neboderu i kad jedan od negativaca (Al Leong) krišom ukrade čokoladicu i počne je mumati u očekivanju oružanog okršaja. Naravno, najviše takvih trenutaka je rezervirano za McClanea koji će u prolazu dotaknuti plakat s nagom "Playboyevom" zečicom i nasmiješiti se lutkici Djeda Mraza. McClane je posljednji ljudski junak u jednom od najljudskijih akcijskih filmova.