‘Sin‘: O sinovima i očevima

Golema su bila očekivanja od drugog filma Floriana Zellera “Sin” (“The Son”). Zeller je napravio iznimno uspješan transfer iz teatra na film debitiravši kao filmski redatelj 2021. s briljantnom dramom na temu demencije “Otac”. Adaptacija njegova istoimenog kazališnog komada imala je premijeru na Sundanceu i na koncu osvojila dva Oscara, za glavnu mušku ulogu Anthonyja Hopkinsa i scenarij koji je Zeller napisao s cijenjenim Christopherom Hamptonom (“Opasne veze”).

“The Father” je u istim kategorijama trijumfirao i na dodjeli BAFTA nagrada i EU Oscara, bio nominiran za Zlatne globuse itd. Kako ponoviti i nadmašiti takav uspjeh? Teško, gotovo nemoguće, ali mnogi su, čini se, očekivali da Zeller može izvesti nešto tako s drugijencem “Sin” i onda se silno razočarali kad se to nije dogodilo. Zaista, “The Son” je pred premijeru na Venecijanskom festivalu 2022. dočekan kao siguran oskarovski kandidat.

Zeller je nanovo adaptirao vlastitu dramu s dvostrukim oskarovcem Hamptonom (prvi zlatni kipić dobio za “Dangerous Liaisons”; scenarist filmova “Okajanje”, “Opasna metoda”...) i angažirao hollywoodsku zvjezdanu glumačku ekipu i oskarovske nominente (Hugh Jackman, “Jadnici”; Vanessa Kirby, “Krhotine žene”), među kojima i dvoje friških dobitnika Oscara, od Hopkinsa do Laure Dern (“Bračna priča”).

Međutim, “Sin” je prošao prilično nezapaženo u sezoni nagrada, štoviše samo je Jackman nominiran za Zlatni globus u kategoriji najboljega glumca u drami, a strani kritičari su nemilice izražavali veliko razočaranje i proglašavali film lošim. Sad kad je “The Son” napokon stigao i na hrvatsko tržište, teško je pojmiti tako negativne reakcije.

Istina, “Otac” je superiorniji i kompleksniji od “Sina”, ali to je jedan od onih genijalnih, izvanserijskih filmova kakvi se ne snimaju svaki dan i tko je očekivao (ili još očekuje) da će dobiti nešto slično u startu je mogao/morao biti razočaran. Ako se gleda odvojeno od “očinskog” prethodnika, rečenog “The Father”, podcijenjeni “The Son” je vrlo solidan.

Bio bi i izvrstan da priča povremeno ne posegne za manipulativno-sentimentalnim prečacima u filmu koji zrcali utjecaj Čehova i njegovih dramskih pravila, kao i obiteljskih drama poput “Moramo razgovarati o Kevinu”. Pa ipak, Zeller i Hampton kao da su bili svjesni neminovnih usporedbi “Oca” i “Sina”, neovisno o tome što su drukčije strukturirani i potonji je lišen isprepletanja prostora i vremena, ne računajući povremene flešbekove na obiteljsko ljetovanje na Korziki.

Cijeli film je osovljen oko odnosa/uloga oca i sina, odnosno očekivanja koje očevi imaju od sinova. Titularni lik je 17-godišnji Nicholas (Zen McGrath), depresivni sin razvedenih roditelja, oca Petera (Jackman) i majke Kate (Dern). Na početku filma Kate otkriva Peteru da Nicholas nije bio u školi mjesec dana, tj. glumio je kao da ide na nastavu, ali se nije pojavio, a sumnju bude i ožiljci na njegovoj ruci.

Saznanje da Nicholas “prolazi kroz teško razdoblje” stiže u nezgodnom trenutku za Petera: on je nanovo postao otac, živi s drugom, mlađom suprugom Beth (Kirby) i prezaposlen je kao odvjetnik, posebice kad ga angažiraju na predizborima. Peteru se nije lako nositi sa sinovim stanjem: Nicholasu je “teško”, on “ne zna što mu se događa” i “osjeća da ludi”, a ljut je na oca zato što je ostavio njega i majku, odnosno njegov odlazak od kuće i njihov razvod je očito bio okidač za depresiju.

No, Peter je spreman pomoći sinu pod svaku cijenu jer “on je moj mali dječak, ne mogu samo odustati od njega”. Tako, Nicholas dolazi živjeti kod njega i Beth. Dok je Peter na poslu, Beth potiho strahuje za svoju i bebinu sigurnost s obzirom da Nicholas povremeno demonstrira uznemirujuće ponašanje i film na momente prijeti skrenuti u smjeru psihološkog horora tipa “Siroče”. To se, srećom, ne događa.

“The Son” ostaje bolna drama režirana u ime oca i sina, a uz teme kao što su transgeneracijske traume i grijesi očeva, (dis)konekcija između djece i roditelja, kivnja i krivnja, film želi reći nešto važno o mentalnoj bolesti (akutna depresija), ali i krhkosti odrastanja i roditeljstvu u preužurbano moderno doba, kad je sve teže balansirati između privatnog/poslovnog i pružiti ljubav bližnjima koja ionako “ponekad nije dovoljna” i nekad se, nažalost, čovjeka ne može spasiti, ako on ne želi biti spašen.

U kazališnoj predstavi nije postojao lik Peterova oca Anthonyja, no Zeller i Hampton ga uvode za jednu od ključnih scena i angažiraju “fathera” osobno – Hopkinsa. Uloge oca i sina se isprepleću kad Peter svrati kod Anthonyja. Najednom je Peter sin, baš poput Nicholasa, dok Anthony demonstrira hladnoću i podsjeća da je bio sve samo ne “otac godine”, ali i da ga za to nije puno briga.

“Samo to jebeno preboli”, kaže Anthony, čime Zeller i Hampton možda između redaka poručuju slično i gledateljima u kontekstu “Oca” i “Sina” (prebolite da ovaj film nije kao prethodni). Odlično glumljena scena važna je zato što Peter shvaća da se i on povremeno zna ponašati prema Nicholasu jednako strogo kako se njegov otac ponašao prema njemu.

“Uhvatim se kako govorim iste stvari koje je otac meni govorio”, opaža Peter koji je uspio nekako preživjeti teško djetinjstvo, ali Nicholas je fragilniji od njega i može se još više povući u sebe. Strah, bol, frustracije i krivnja zbog loših odluka i snošenja njihovih posljedica vidljivi su na Peterovu licu.

Jackman sjajno predočava unutarnja trvenja lika na rubu tragedije, ostvarujući ponajbolju ulogu karijere uz “Zatočene” i “Logana”, bolju od sličnih dramskih “Wolverine u odijelu” izvedbi u filmovima “Predsjednički kandidat” i “Loše obrazovanje”. Podatak da je Jackmanov otac umro tijekom snimanja filma čini njegovu ulogu samo još snažnijom i autentičnijom.