StoryEditor
Film & TVCINEMARK OBLJETNICA

‘Pucanj nije brisan‘: Ton majstor, kamera, akcija

23. srpnja 2021. - 23:24

Osjećate li potrebu nekome pokazati što je to filmska režija u punom smislu riječi, pustite mu jedan od filmova redatelja Briana De Palme. Jedan od tih filmova mogao bi biti baš triler "Pucanj nije brisan" ("Bilo Out", 1981.) koji je upravo obilježio 40. godišnjicu, možda čak ispred svih ostalih barokno režiranih De Palminih klasika, pa i "Odjevene da ubije", "Carrrie" ili "Carlitova načina".

Naime, "Pucanj nije brisan" je ispucao takoreći sve dotad poznate i nepoznate redateljske tehnike na kakvima bi De Palmi aplaudirao i Hitchock, njegova vječna inspiracija od "Prozora u dvorište" kao spomenika film(ofil)skom voajerstvu do "Psiha" kao preteče "slasher" horora i dalje, vjerojatno i bio malčice ljubomoran na virtuozna kadriranja, igru podijeljenim ekranima, planovima i diopter lećama.

FILM: Blow Out; triler; SAD, 1981. REŽIJA: Brian De Palma ULOGE: John Travolta, Nancy Allen OCJENA: *****

To je i jedan od najfilmofilskijih, najautoreferencijalnijih i najmetafilmskijih trilera o filmaštvu, režiji, procesu (re)kreiranja filma. Zbog toga, filmofilije, autoreferencijalnosti i metafilmičnosti, "Blow Out" zasigurno voli i Tarantino, proglasivši ga za jedan od najdražih filmova svih vremena. Prva u nizu filmofilskih referencija istaknuta je već u izvornom naslovu, veoma bliskom Antonionijevu filmu "Blow-Up".

Podsjetimo, u "Uvećanju"/"Povećanju" fotograf je (mislio da je) snimio umorstvo i postao opsjednut analizom snimke i istragom naizglednog zločina, inspiriravši opsesivna prisluškivača/tehničara za nadzor u Coppolinu "Prisluškivanju" kao još jednog uzora za De Palmin "Pucanj nije brisan" i lik ton majstora Jacka Terryja (John Travolta) koji snima zvučne efekte za "B" filmove strave i užasa.

Jedne noći Terry je snimao neke zvukove i snimio prometnu nesreću predsjedničkog kandidata, ali možda i nešto više od nesreće jer guma na automobilu nije pukla, već je netko, lako moguće, pucao u nju, što proganja ton majstora i pretvara ga u opsesivca sličnog njegovim prethodnicima i usko vezanog za film da De Palmina "meta" komponenta bude potentnija.

"Znaš ono kad gledaš film i čuješ lupanje vrata, cvrkut ptica, vjetar... Snimam te zvukove, montiram ih u film i onda gledaš film", objašnjava Jack koji je De Palmin supstitut, alter ego. Film, filmaštvo i filmofilija su sve u "Blow Out". "Pucanj nije brisan" se otvara metafilmski s (horor) filmom unutar filma na koji bi bio zavidan i Dario Argento.

Zvuk teškog disanja je prvo što čujemo i tek onda ide slika. Vidimo nekog vrebača kako se mota po studentskom domu i gleda student(ic)e kroz prozore kao u "proto-slasher" hororu "Crni Božić" ("Netko je tamo vani"). Odnosno, nalazimo se u njegovoj koži zahvaljujući izvrsnim subjektivnim kadrovima legendrnog oskarovskog snimatelja Vilmosa Zsigmonda ("Oslobađanje", "Lovac na jelene", "Vrata raja"), bez "reza", u stilu "Noći vještica" kao definicije "slasherske" strave i užasa.

Kad manijak uđe u studentski dom i počne se približavati djevojci po tušem s kuhinjskim nožem u ruci, referencija na "Psycho" je očita, ali horor postaje parodija nakon što cura ispusti najgori "scream queen" vrisak u povijesti. De Palminim "rezom" shvaćamo da smo gledali film u postprodukciji zajedno s Jackom i redateljem.

"Nisam je angažirao radi vriska nego sisa. Tko će slušati vrisak pored sisa", pravda se redatelj, usput samoironično opravdavajući "raison d' etre" horora i De Palmine dotadašnje karijere kao ponajvećeg "peeping toma" među filmašima (gledanje ima prednost nad slušanjem, slika nad zvukom), možda i angažman njegove tadašnje supruge, uvijek rado viđene Nancy Allen.

Međutim, zvuk sada igra važnu ulogu u "Blow Out". "Umorstvo ima vlastiti zvuk", glasila je krilatica filma. Jer, Jack je, prema svemu sudeći, snimio ubojstvo. Jack u elementu sa svojom opremom snima zvukove noći izgledajući kao da režira film i orkestrira scenu poput redateljskog dirigenta, dok njega izvanredno režira De Palma i stvara pamtljive prizore (sova u prednjem planu, ton majstor u stražnjem).

"Što je on, neki voajer", pitaju se slučajni prolaznici ugledavši ga, a onda eksplodira zvuk kočenja i praska kad automobil prokliže, razbije ogradu mosta i sleti u rijeku, odakle će Jack izbaviti samo jednu putnicu, Sally (Allen). Ispostavlja se da je u autu bio predsjednički kandidat, ali i da je posrijedi potencijalni politički atentat, a ne nesreća, premda policija to negira.

"Pukla je guma", odmahuju oni rukom, uvjereni da Jack umišlja. "Znam što je eho, ja sam ton majstor. Sve je na traci", tvrdi Jack, no čini se da se stvar želi zataškati skretanjem pažnje na druga umorstva ("creepy" ubojica John Lithgow) i da je prije posrijedi zavjera, nego da je on paranoidan.

Snimljen u godini Reaganove predsjedničke inauguracije, "Pucanj nije brisan" se oslanja na nihilističke konspirativne trilere sedamdesetih od "Conversation" do klasika Alana Pakule "The Parallax View" i "All The President's Men". U filmu koji dušom pripada sedamdesetima osjeća se eho atentata na Kennedyja i afere Watergate.

Netko spomene film Abrahama Zaprudera (na kameri ovjekovječio smrt JFK-a), a nije slučajno glavni lik ton majstor i vrti audiovrpce, niti da se finale odvija na paradi s američkim zastavama i crven-bijeli-plavi vatrometom. Zato De Palma, prije scene s automobilom, paralelno "split screenovski" montira Jackovo označavanje smontiranih zvučih efekata (sat, koraci, staklo...) s vijestima na televiziji koje poslovično montiraju istinu.

I filmaši i urednici vijesti bave se percepcijom, tj. rekreiranjem ili reinterpretacijom istine koja je u slučaju filma "24 sličice u sekundi", kako je rekao Godard. I jedni i drugi režiraju i montiraju istinu. Međutim, razlika je što se Jack (pre)idealistički bori za istinu, stalo mu je da ona izađe na vidjelo i da razbije političku s(t)imulaciju stvarnosti. "Što te briga", pitaju ga policajci. "Ali, tako se desilo, to je istina zar ne", odgovara Jack, uvjeren u ono što je čuo, vidio i snimio.

Premotavajući snimke, Jack čuje pucanj prije nego što je pukla guma. Dva se zvuka izdvajaju, prvi je pucanj, drugi eksplozija gume. Scena je briljantno režirana i povezuje slušanje i gledanje, zvuk i sliku. Audiovrpce se vrte kao kolut filma u projektoru istovremeno kako Jack sluša zvukove i vrti "film" u glavi na kobnu noć.

Aparatura kao da mjeri otkucaje srca (uzbuđenje) Jacka kao kinogledatelja dok ga De Palma snima u krupnom planu s naglaskom na oči i prebacuje "u film" tehnikom podijeljenog ekrana, postavlja tik pored eksplodirajuće gume auta itd. No, to je samo zagrijavanje za fenomenalnu "meta" scenu kad Jack izreže iz novine fotografije nesreće koje izgledaju kao sličice filma i njegov "projektor" će ih vrti jednu po jednu naprijed-nazad.

Pomoću tuđih fotografija i svoga prethodno snimljenog zvuka namontiranog na slike Jack (re)konstruira vlastiti film, mali triler, mini "Blow Out". Scena je suština De Palme, filmaštva, stvaranja ovog i svakog drugog filma. Ton majstor, kamera, akcija.

Travolta patio od nesanice

John Travolta je patio od nesanice tijekom snimanja filma, što je njegovu ulogu načinilo još uvjerljivijom. Sjajnu glazbu skladao je Pino Donaggio koji je prethodno s De Palmom surađivao na "Carrie" i "Dressed To Kill", a naknadno i na "Body Double" i "Raising Cain" u kojem je glumio John Lithgow.

item - id = 1114895
related id = 0 -> 1128188
related id = 1 -> 1128122
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
18. rujan 2021 22:52