Otputovao u prošlost "Gladiatora" ili budućnost "Blade Runnera", veliki redatelj i četverostruki oskarovski nominent Ridley Scott nikad se neće vratiti natrag s istim filmom. Potvrđuje to friški Scottov film "Posljednji dvoboj", ili "The Last Duel", premijerno prikazan na Venecijanskom festivalu, a od ovog vikenda u redovnoj američkoj i svjetskoj kinodistribuciji, uključujući hrvatsku.
Jasno, neki se autorski ili vizualni motivi ponavljaju da, npr., "Crna kiša" može nalikovati "Istrebljivaču", ali posrijedi su načelno drukčiji filmovi, tako da se i jedan "Prometej" dovoljno razlikuje od "Aliena" (kamoli "Marsovca"), iako je njegov pred-prednastavak. No, putovao Scott u prošlost ili budućnost, u njegovim filmovima prožetima tehnologijom i filozofijom često se zrcali sadašnjost. Što je bilo, može opet biti, a što bit će, već jest u nastajanju.
Prošlost je u konačnici interesantnija Scottu i njegova filmografija broji sedam povijesnih filmova ("Dvoboj do istrebljenja", "1492: Osvajanje raja", "Gladijator", "Kraljevstvo nebesko", "Robin Hood", "Egzodus: Bogovi i kraljevi", "Posljednji dvoboj") naspram pet futurističkih/znanstvenofantastičnih ("Alien", "Blade Runner", "Prometheus", "The Martian", "Alien: Covenant").
Svaki Scottov povijesni film odvija se u drugom razdoblju povijesti i prilično je drukčiji, od prvijenca "The Duellists" do "The Last Duel", s kojim režiser na određeni način zatvara vlastiti historijski krug. Nije, zato, čudno da potonji započinje upravo scenom odijevanja, konkretno gospe Marguerite de Carrouges (Jodie Comer, najbolja u filmu), odijevajući "scottovski" povijesni spektakl u novo ili novije ruho, iako će u konačici razodjenuti žanr i njegove junake, skinuti ih do gole kože.
Snimljen prema romanu Erica Jagera iz 2004., inspiriranom istinitom pričom, "Posljednji dvoboj" je najsrodniji "Dvoboju do istrebljenja", računajući duel dvojice muškaraca do smrti, istaknut u naslovu, koji se bilda za klimaks, kao i to da je više povijesna drama nego povijesni spektakl kao "Gladiator".
Pa, opet, dok je "The Duellists" stilski (i vremenski) blizak dvije godine starijem "Barryju Lyndonu" Stanleyja Kubricka, u svakom pepeljastosivom kadru filma "The Last Duel" vidljivo je da ga je režirao redatelj srednjovjekovnog epa "Kingdom Of Heaven", koji je nanovo angažirao skladatelja Harryja Gregson-Williamsa.
Udarci mača o mač ili viteški oklop sada znatno jače odzvanjaju (impresivni zvučni efekti), a krv lipti bez pardona. Međutim, zanimljivo je da se mačevi rijetko isuču za film sa 100-milijunskim proračunom, premda uvodna scena sugerira akcijnost i spektakl na grandioznijoj skali Scottovih najbudžetiranijih povijesnih blockbustera.
U toj sceni Scott nas priprema na dvoboj viteza Jeana de Carrougesa i stjegonoše Jacquesa Le Grisa (podjednako dobri Matt Damon i Adam Driver), inače posljednji službeno dopušten u Francuskoj 1386. godine. Raja kliče, duelisti sjedaju na konje i galopiraju jedan prema drugome s teškim kopljima u rukama, ali točno u trenutku njihova sraza Scott radi rez i akcijsku scenu zamijeni natpis "Prvo poglavlje koje iznosi Jean de Carrouges".
Scott još malo "vara" publiku: prva scena je masovna bitka za Limoges u stilu "Gladijatora", "Kraljevstva nebeskog" i "Robina Hooda", tijekom koje će De Carrouges spasiti život Le Grisu i ponosno se nakloniti grofu Pierreu d'Alençonu (raspoloženi Ben Affleck). Ratni pohodi De Carrougesa dobivaju određenu minutažu u prvom poglavlju sagledanom iz njegove perspektive, kao i u preostalim dvama koja "iznose" Le Gris i gospa Marguerite, no pero (i riječ) u ovom je filmu ubojitije od mača.
Odnosno, priča/scenarij pokreće "The Last Duel" i okreće ga u smjeru drukčijem od očekivanog nakon što Marguerite otkrije De Carrougesu da ju je u njegovu odsustvu silovao Le Gris i ovaj optuži donedavnog prijatelja i suborca za taj (zlo)čin. Scenarij je djelo Damona i Afflecka, dobitnika Oscara za "Dobrog Willa Huntinga", te Nicole Holofcener, nominirane za zlatni kipić za "Možete li mi ikad oprostiti?" i specijalizirane za nezavisne filmove sa snažnim ženskim likovima.
Svatko od njih je napisao jedan segment filma, Damon poglavlje svoga lika, Afflecku je pripalo Driverovo, a Holofcener – Margueriteino. Različite individualne perspektive troje scenarista i likova povlače "rašomonsku" strukturu, nazvanu prema čuvenom "Rashomonu" Akire Kurosawe, koji je prvi isprepleo tri različita narativna očišta oko jednog te istog događaja u potrazi za istinom.
"Rašomonska" naracija koristila se u mnoštvu žanrova i kinematografija ("Privedite osumnjičene", "Hrabrost ratnika", "Zmijske oči", "Divlja noć", "Heroj", "Ubojite namjere"...), čak i hrvatskoj ("Svjedoci" Vinka Brešana), ali rijetkost je za povijesni film, što "Posljednji dvoboj" čini osvježavajućim i kompleksnim, približavajući ga nekakvom historijskom "whodunit" trileru.
Osvježavajuće je i da su perspektive likova odraz njihova svjedočenja na suđenju u Scottovu srednjovjekovnom, povijesnom "rašomonu", s varijacijama u naraciji načinjenima da svako poglavlje bude zanimljivo unatoč trostrukom ponavljanju scena (poljubac, cipelica...; zvuči kao "Pepeljuga" dok ne dođe do neugodnog silovanja).
Perspektive se razlikuju u pogledu na likove koji su plemeniti junaci vlastitih priča (De Carrouges), ali gubitnici u očima drugih (Le Gris).Kad priču gledamo Le Grisovim očima, De Carrouges je nepismen i sirov, a on sam načitan i šarmantan, čime i zavodi Marguerite, koja u vlastitoj verziji priče nije s njime koketirala, samo notirala da je "markantan".
Treće poglavlje se zove "Istina koju iznosi gospa Marguerite", a riječ "istina" zadnja izblijedi s ekrana sugerirajući da je njezina priča najistinitija. "Govoriš li mi istinu?" pita De Carrouges suprugu, a ona odgovara potvrdno i spremna je to svjedočiti na sudu, pa makar u konačnici bila živa spaljena, kao vještica, ako se utvrdi da je lagala i da "nije bilo protiv njezine volje", kako drži Le Gris koji silovanje svećeniku ispovijeda kao "preljub".
Podatak sudskog službenika (Željko Ivanek) kako čovjek može gorjeti 20 do 30 minuta prije nego što izdahne, krajnje je grozan, a ništa groznija nije ni informacija da svećenik silovanje naziva "zločinom protiv imovine ženina skrbnika" (!), ne same žene. Zvuči kao #MeToo film? Dijelom i jest, kao što je i povijesna lekcija.
No, da je "The Last Duel" režirao netko drugi, moguće da bi film ispao prozirni #MeToo pamflet na temu mizoginije i optužbi za seksualno zlostavljanje, ali ne treba zaboraviti kako je Scott snimio feministički klasik "Thelma i Louise" prije ravno 30 godina, kad spomenuti ženski pokret nije bio ni u povojima.
Paralele između prošlosti i sadašnjosti su neupitne kako bi se podcrtalo da se (patrijarhalno) društvo nije pomaknulo puno dalje od srednjeg vijeka u tretmanu žena. Ipak, čini se da Scott jednako ili čak više koristi priliku da propita/dekonstruira mitove junaka povijesti i povijesnih filmova, odnosno njima pripadajuće motive muške moći, dužnosti, časti i same muškosti.
U protivnom, "Posljednji dvoboj" ne bi bio većinski fokusiran na muškarce, s dva od tri poglavlja koja pripadaju njima, dakle dvije trećine filma, a samo jedno/jedna Marguerite. De Carrouges i, napose, Le Gris u drugim narativima blijede kao naizgled arhetipske povijesno-bajkovite figure "gladijatorskog" heroja i "princa šarmantnog" nalik Robinu Hoodu.