Skepsa je bila razumljiva i pitanje je logično: treba li svijetu još jedan film o Pinokiju, i to drugi ovogodišnji? Jer, teško je i pobrojati sve filmske verzije priče Carla Collodija, objavljene 1883. godine, kojih ima 30 ako ubrojimo i Spielbergovu “Umjetnu inteligenciju”, kao robotsku parafrazu slavnog predloška.
Najpoznatija ekranizacija je sjajni Disneyjev “Pinokio” iz 1940., a na prijelazu milenija lutak je boravio na ekranu i u osrednjim filmovima Stevea Barrona i Roberta Benignija. Ne tako davno, 2019., dobili smo i nešto drukčijeg i mračnijeg “Pinocchia” Mattea Garronea.
Ove godine, početkom rujna, Disney+ je objavio politički korektnog “Pinokija” Roberta Zemeciksa, da bi svega tri mjeseca kasnije Netflix pustio i superiorniju, autorski i kreativno nesputaniju verziju Pinocchijeve priče u režiji Guillerma Del Tora.
Odgovor na početno pitanje je potvrdan: svijet treba još jedan film o Pinokiju ako je dobar kao Del Torov, neovisno o tome je li već drugi ovogodišnji ili ne. Nije čudno da izvorni naslov novog “Pinokija” glasi “Guillermo Del Toro’s Pinocchio”.
Autorski i ljudski “touch” meksičkog redatelja (“Blade II”, “Bitka za Pacifik”, “Crimson Peak”) primjetan je u svakom kadru “Pinokija” snimljenog u staromodnoj “stop motion” tehnici, kako bi likovi bili fizički opipljiviji u odnosu na računalnu animaciju koju Del Toro izbjegava i u filmovima i radije preferira praktične efekte da njegove fantazije izgledaju stvarnije.
Netflix je dao odriješene ruke Del Toru, a on je isporučio najbolju verziju “Pinocchia” nakon Disneyja i Spielberga koja sumira mitologiju priče, ali i deltorovsku fantaziju, bivajući na valnoj duljini s “Oblikom vode”, “Đavoljom kičmom”, “Hellboyem II”, “Panovim labirintom”, dijelom i “Ulicom noćnih mora”.
Dakle, ovaj “Pinocchio” baš i nije za (najmlađe) klince, tj. nije “babysitter movie”, kako je rekao Del Toro. “Djeca ga mogu gledati ako roditelji razgovaraju s njima”, sugerira redatelj filma o “životu, smrti, očinstvu, neposlušnosti i slobodi”, uz standardne poruke tipa da treba slušati svoju savjest (u obliku naratora priče cvrčka) i ne valja lagati.
”Živimo u trenutku u kojem djeca znaju da se u svijetu odvija građanski rat. Znaju da je sat Sudnjeg dana bliži nego ikada. Znaju da postoji ugnjetavanje, fašizam, potiskivanje ovoga i onoga. Mislim, djeca žive u nevjerojatno zastrašujućem svijetu”, smatra Del Toro koji je najveći dio priče ambijentirao u Musollinijevu fašističku Italiju tridesetih godina prošlog stoljeća, između Prvog i Drugog svjetskog rata.
Ambijentacija je usporediva s onim što je Del Toro napravio u filmu “Pan’s Labyrinth”, smještenom u Francovu fašističku Španjolsku nakon Građanskog rata. Geppetov sin Carlo stradava od avionske bombe Prvog svjetskog rata u uvodu filma, nalazeći se u crkvi u kojoj je njegov otac radio na (drvenom!) kipu Isusa Krista na križu.
Religiozna simbolika provučena je kroz “Pinokija” pa tako drveni dječak, nadomjestak za Geppetova sina, u jednom trenutku komentira kip Isusa i kaže “On je također napravljen od drva. Zašto njega vole, a mene ne?”. Isto tako, Pinokio u ovom filmu umire i oživljava, a njegovu naizglednu besmrtnost odlučuje iskoristiti fašist Podesta.
On u njemu vidi savršenog (univerzalnog) vojnika, zbog čega ga i šalje u kamp za obuku da “trenira za slavu Italije”, gdje će, kad stavi gas-masku, izgledati poput magarca kao njegova inačica iz prijašnjih ekranizacija s Otoka sreće, što je jedna u nizu Del Torovih inverzija, uključujući i Blue Fairy (sada Wood Sprite) čija sestra iz podzemnog svijeta podsjeća na Pana.
Ponovno oživljavanje Pinokija krije autoironične žalce na račun konstantnog resetiranja njegova lika na filmu, a još je znakovitija scena kad se Gepetto i grof Volpe kao kolovođa cirkusa natežu čiji je lutak, od onoga tko ga je “stvorio” ili onoga tko ga je “otkrio”. Ovaj Pinokio je Del Torov jednako koliko i Collodijev, možda i više.