Antiratni roman Ericha Marije Remarquea “Na zapadu ništa novo” iz 1928. doživio je napokon i prvu adaptaciju na njemačkom jeziku nešto manje od 100 godina nakon objavljivanja. Roman o agonizirajućim doživljajima mladog njemačkog vojnika u Prvom svjetskom ratu bio je dosad ekraniziran na engleskom jeziku u hollywoodskim produkcijama iz 1930. i 1979. godine.
Prva ekranizacija osvojila je dva Oscara od sedam nominacija, za najbolji film i režiju Lewisa Milestonea, a ušla je i u povijest kao prvi oskarovski pobjednik snimljen prema nekoj knjizi. Druga nastala u “TV movie” produkciji pod redateljskom palicom Delberta Manna okupila je zvučnu glumačku ekipu poput Ernesta Borgninea, Donalda Pleasencea, Iana Holma... i osvojila Zlatni globus.
Kako će s nagradama proći nova verzija u režiji Edwarda Bergera, koja je osvanula na Netflixu nakon premijere na Toronto Film Festivalu, te limitirane festivalske i kinodistribucije, tek treba vidjeti.
No, “Na zapadu ništa novo” (“Im Westen nichts Neues”/”All Quiet On The Western Front”) službeni je njemački kandidat za Oscara i ne bi bilo iznenađenje da dobije nominaciju, tj. uđe među pet nominenata u kategoriji međunarodnog filma.
Dobro ispričane ratne priče su oduvijek na cijeni kod američke Akademije i “Na zapadu ništa novo” nastavlja tamo gdje je stao za Oscara deseterostruko nominirani “1917” Sama Mendesa, imajući još pogođeniji tajming za rezonirajuću antiratnu poruku s obzirom na rat Rusije i Ukrajine.
Teško da će nova adaptacija Remarqueova romana zaustaviti invaziju na Ukrajinu kad ni stara nije spriječila Drugi svjetski rat govoreći o hororima Prvog. Međutim, ovakvi filmovi su potrebni da podsjete zaboravne na sve užase i besmisao ratovanja, u ovom slučaju borbe za par stotina metara teritorija zbog čega su stradali milijuni ljudi.
A “Im Westen nichts Neues” radi to na nemjerljivo brutalniji i realistično-naturalističniji način u odnosu na prijašnje verzije. Jer, od 1979. do 2020. dogodilo se “Spašavanje vojnika Ryana” i u ratnom žanru više nije bilo isto (neovisno o kojem se ratu radilo), što se osjetilo u filmovima na potezu od “Fury” do “Grebena spašenih” i “1917”, čak i nastavcima “Ramba”, ali i onim nastalima mimo hollywoodskih “A” studija poput “Bitke kod Long Tana” i “Borbenog položaja”.
”Ryan” se osjeća i u “Na zapadu ništa novo” budući da Berger, bez uljepšavanja i friziranja, gledatelju dočarava krvavo-blatnjavo iskustvo rovovskog i inog ratovanja iz Prvog svjetskog rata, nerijetko u dugim kadrovima, ali ne razmetljivo da oponaša Mendesovu “single-shot” režiju.
Prvi svjetski rat je rjeđe kinematografski zastupljen od Drugog (“Staze slave”, “1917”, “Mosquito”), što je prednost za film koji se trudi, unekoliko i uspijeva, biti “au pair” s prethodnicima i prikazati neke neviđene sekvencije. Kamera u proganjajuće spokojnoj uvodnoj sceni snima maglovitu šumu, pronalazi lisice u jazbini, promatra ogoljena stabla i zaustavlja se da prebroji leševe na apokaliptičnom bojištu.
Spokoj je kratkoga vijeka jer meci ubrzo počinju fijukati, a granate gruvati i eto nas u rovovima odakle izlaze njemački vojnici i jurišaju na neprijatelja. Kad mnogi od njih poginu, uniforme pokojnika će se skinuti s njihovih leševa, oprati od krvi i blata, osušiti i zašiti kako bi ih odijenuli novi vojnici poput Paula Bäumera (više nego solidni Felix Kammerer), neovisno o tome je li im pristaju.
Prikaz koliko su ljudi beznačajni kao kotačići ratnog stroja, obično topovsko meso (uniforma je važnija od čovjeka), nije prethodno viđen na ovakav način. Paul je naš vodič kroz ratni pakao kao netko tko se mlad, nevin i naivan prijavio za rat, zaveden propatriotskom govorancijom za “njemačku željeznu mladost” (“stojite na pragu života, upamtite ovaj trenutak u nadolazećim godinama, sudit će vam po onome na što ste se danas odvažili”).
Neće proći dugo vremena da Paul zaglavi u rovovskom ratu na zapadnom bojištu, uroni mlado lice u krv i blato, bude prisiljen ubijati i praviti se mrtav da preživi te, ultimativno, postane simbol izgubljene nevinosti. Likovi poput Paula znaju protagonisti ratnih filmova i prelamati rat sagledan njegovim očima u sceni kad ga odbaci prasak granate i on ošamućen gleda kaos oko sebe u “slow motionu”.
Toga je Berger svjestan i zato tu arhetipologiju obogaćuje nesvakidašnjim prizorima poput leša bez noge na grani stabla ili tenka kako izranja iz magle i prelazi preko rovova. Takvi prizori osvježavaju film koji nadopunjuje Remarqueov roman podzapletom u kojem stvarna povijesna ličnost, njemački političar Matthias Erzberger (uvijek dobri Daniel Brühl), pokušava ispregovarati mir.
Povremeno takvi prizori doista djeluju ubačeni nasilu da Erzberger ispadne humanitarac, “dobri Nijemac”, kao da nije dovoljno što Paul shvaća koliki je rat pakao. Razmjeri tog pakla spadaju među najveće u ovom ratnom filmu koji prenosi Paulovu doživljajnost na gledatelja, posebice prilikom njegovih bliskih borbi u rovovima, kad dvoji bi li ubio ili poštedio život protivniku koji će dobiti metak u glavu dok se on misli. Neke od tih scena udaraju snažno i intenziviraju ionako intenzivno gledateljsko iskustvo.