StoryEditorOCM
Film & TVCINEMARK U KINU

‘Lisa Frankenstein‘: Romansa do smrti

Piše Marko Njegić
25. veljače 2024. - 22:19

Frankeinsteinovske priče su u punoj snazi. Nakon "Ubogih stvorenja" evo nam i "Lise Frankenstein", redateljskog prvijenca Zelde Williams, kćerke neprežaljenog glumca i komičara Robina, nastalog iz pera oskarovke Diablo Cody ("Juno", "Tijelo lijepe Jennifer", "Young Adult").

Ovo je drugi uzastopni film inspiriran viktorijanskim hororskim klasikom Mary Shelley. Kao i u slučaju "Poor Things", posrijedi nije direktna ekranizacija, već slobodna adaptacija ili, bolje reći, reinvencija mita o Frankensteinu. Službeni sinopsis je znakovit i poigrava se terminom "coming of age story" (priča o odrastanju). Pritom je dodan prefiks "love" (ljubavna) ispred "priča", a "age" se zgodno zamjenjuje s "rage" (bijes).

FILM: Lisa Frankenstein; romantična horor komedija; SAD, 2024. REŽIJA: Zelda Williams ULOGE: Kathryn Newton, Dylan Sprouse DISTRIBUCIJA: Editus OCJENA: ***

Konačno, u produžetku se ističe da film govori o tinejdžerici i njezinoj muškoj simpatiji, ali on je igrom slučaja leš, a nakon što ga niz užasnih okolnosti vrati u život, njih dvoje kreću na putovanje pronaći ljubav, sreću i – nekoliko nestalih dijelova tijela.

Pridoda li se podatak da je "Lisa Frankenstein" ambijentirana u 1989., puno toga biva jasnije o kakvom je filmu riječ. Dakle, Zeldin prvijenac nije samo priča o (Lisinu) odrastanju, nego i romansa s tračkom mladenačkog bijesa. To je i frankensteinovski horor o oživjelom lešu, kao i srednjoškolski, tinejdžerski film kakvih je u osamdesetima bilo mnoštvo.

Ovakav romantično-komično-tinejdžerski-hororski hibrid, ogledni primjer frankeinsteinovskog filma sastavljenog od raznih dijelova žanrovskih tijela, mogao je i nastati u osamdesetima (pravo je čudo da nije), stoga je logično da se radnja odvija 1989., baš u vrijeme izlaska "Heathersa", odnosno godinu dana poslije premijere "Bubimira"/prije "Edwarda Škarorukog".

"Heathers" i gotičke fantazije Tima Burtona jednak su, ako ne i veći uzor za Zeldu i Cody od samoga "Frankensteina". Cody je već imala iskustva s hibridnim pričama, tj. kombinacijama horora i "teen" komedije ("Jennifer‘s Body"), a Zelda je, kao netko rođen 1989., provela formativne devedesete gledajući transžanrovske (tinejdžerske) filmove osamdesetih.

Ljubav Zelde i Cody prema takvim filmovima kakve su poželjele vratiti iz mrtvih vidljiva je u "Lisi Frankenstein" koja ima fantastičnu premisu, ali nažalost u konačnici ne dobacuje do uzora ili zombijevskog rom-coma "Topla tijela", premda nije ni blizu tako loša kao što se može naslutiti gledajući na konto slabe prođe na američkom box-officeu i mogla bi biti najviše zanimljiva ljubitelji(ca)ma Burtonovih ostvarenja i serije "Wednesday".

Naime, "Lisa Frankenstein" je bolja u pojedinačnim segmentima priče nego kao ekscentrična frankensteinovska cjelina s obzirom na neujednačeno pomirivanje žanrova romanse, komedije, zombijevskog i "body" horora te filma o odrastanju. Puno toga je natrpano i samo je nedostajalo da se u megamiks pridoda još slasherski horor i SF o putovanju kroz vrijeme a la "Totally Killer".

Za to je postojala opcija s obzirom na priču o maskiranom serijskom ubojici sa sjekirom koji je ubio majku titularne protagonistice, sramežljive, autsajderske "goth" tinejdžerice Lise Swallows (Kathryn Newton). Ipak, to se ne događa, ali Lisa je obilježena gubitkom i često je izvan kuće koju dijeli s maćehom (Carla Gugino) i polusestrom (Liza Soberano).

Ona provodi dosta vremena na groblju, gdje se često zagledava u bistu mladog muškarca iz viktorijanskog doba (Dylan Sprouse), koji će spletom munjevitih okolnosti zombijevski ustati iz groba i pomoći joj da vrati sampouzdanje, a ona njemu da sagradi novo tijelo i postane dečko iz njezinih snova.

Zanimljivo je da se ustanak iz groba odvija u trenutku kad Lisa gleda zombijevski "Dan živih mrtvaca" i zombificirani tip joj ulijeće u kuću. "Lisa Frankenstein" ima tako dobrih trenutaka, uključujući i sjajni animirani crno-bijelo u boji prolog i jedan nadahnuti c/b zamišljaj, povremeno briljantno napisane opaske ("Kažu da vrijeme liječi sve rane, ali vrijeme je rana"), neonsku stilizaciju osamdesetih i pogođen soundtrack (Echo & The Bunnymen, no začudo ne i u filmu citirani The Cure).

Upravo zato ostaje žal da žanrovi nisu umješnije pomireni, što se osjeti i u glumi talentirane Newtonice koja je uspjelije vagala horor i komediju u hitiću "Freaky", kao i nagloj, drastičnoj transformaciji lika Lise od povučene tinejdžerice do krvožedne ubojice, dok pomaže pronaći dijelove tijela za kreaturu ustalu iz groba.

Film je mogao biti instant-kultni zombijevski odgovor na "Edwarda Škarorukog" i Sprouse vrlo solidno kanalizira Johnnyja Deppa, ugledajući se u njega više nego u Borisa Karloffa. Ako to nije postao, ne znači da jednog dana neće postati barem jedan od nezaobilaznih naslova za "pidžama večer" nekih novih klinaca.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
25. studeni 2024 10:17