"Dakle, ovo je Tristan", uzdahne Susannah (Julia Ormond) kada ugleda ljepotana u tumačenju Brada Pitta kako dojaši na konju. Sa njom je uzdahnula i (ženska) publika u splitskom “Centralu”, ali vjerojatno i svakom kinu gdje se prikazivala “Legenda o jeseni” (1994.) Edwarda Zwicka.
Onomad 31-godišnji Pitt imao je pamtljiv ulazak u “Legends of The Fall”, ekranizaciju novele Jima Harrisona. Nema pripadnice ljepšeg spola koja nije bila luda za Bradom kad se pojavila “Legenda o jeseni”. Svaka je žena željela biti Tristanova “Izolda”. Tinejdžerice poput “mješanke” Isabel Dva (Sekwan Auger; stariju je glumi Karina Lombard) koja je spremno izjavila “udat ću se za Tristana”, ali i njegove vršnjakinje i njihove mame.
Utoliko, Susannah je bila supstitut ženske publike diljem kugle zemaljske. Gledateljice su grizle nokte od pogleda na Brada, njegove plave oči i uvojke, baš kao ona. Svaki put kad joj pogled sretne Tristana, Susannah bi zatreperila poput lista na jesenjem povjetarcu.
Simbolično, pa i “sudbinski”, jer Tristan je rođen u mjesecu kada pada lišće, kako u uvodnoj naraciji otkriva Indijanac zvan Ubod (Gordon Tootoosis) koji će ga po rođenju umotati u medvjeđu kožu i predodrediti njegove divlje, životinjske porive te spirtualnu konekciju s prirodom i indijanskom mistikom, sve što lirsko-epski oslikava “Legends of The Fall”.
“Neki ljudi jasno čuju svoje unutarnje glasove i žive po tome što im govore. Takvi ljudi polude ili postanu legende”, priča narator filma u potpunosti podređena Tristanu i njegovu tumaču Pittu, dotad poznatom tek po epizodi u Scottovoj ”Thelmi & Louise” i ulozi u “A River Runs Through It” Roberta Redforda.
Od svih hollywoodskih kompanija, Tristanov film otvara logo studija - TriStar. Hollywood je s “Legendom o jeseni” naumio trenutačno lansirati Brada u filmske zvijezde i pretvoriti ga u novog srcolomca (Tristan smista!). U tome je i uspio: Pitt je dominirao ekranom kao moderni nasljednik Redforda i Jamesa Deana u Zwickovu “Divu” na “Rijeci sjećanja”.
Odnos među braćom, Tristanom, Alfredom i Samuelom (Aidan Quinn, Henry Thomas), te njihovim ocem, umirovljenim pukovnikom Williamom Ludlowom (Anthony Hopkins), prožima epsku obiteljsku sagu koja započinje na prijelazu 19. u 20. stoljeće, a završava početkom šezdesetih. “Legends of The Fall” i Tristan čak odlaze korak dalje u odnosu na “Giant” i Deanova Jetta Rinka, ako ne u veličini i važnosti (njihova) filma, onda svakako u smislu karakterizacije glavnog lika.
Dok je Jett prijetio da će otići “zauvijek”, Tristan to doista radi i njegovi odlasci su česti, a na izbivanja se odlučuje čim čuje “medvjeđi glas” kako bi daleko od doma primirio svog unutrašnjeg medvjeda kad se probudi iz zimskog sna ili “otpustio ludost”, rječnikom njegova oca koji je iz tih pobuda napustio vojsku nakon Indijanskih ratova i preselio se u divljinu.
Daljine i još veće divljine, kako unutrašnje, tako i vanjske, gone Tristana na bijeg od bližnjih i samoga sebe, i to je njegovo prokletstvo koje će u crno zaviti čitavu obitelj i narušiti njegov ljubavni odnos sa Susannah, zaručnicom pokojnog mlađeg brata Samuela.
“Zauvijek je trajalo predugo”, protrne Susannah kad se Tristan vrati s dugogodišnjih putešestvija i zatekne je u braku s Alfredom, nakon čega sam ženi odraslu Isabel Dva i ostavlja još jedan trag u dolini tuge i brazdu na planinama Montane čiji se modri vrhovi ogledaju u njegovim očima kad nije zima.
Susannah ne može preboljeti Tristana, opčarana njegovim spojem neobuzdana gorštaka, kauboja i romantika koji osluškuje zov divljine i glas onog medvjeda s kojim se pobratimio, “postao jedno”, nakon što su jedan drugome prolili krv. On je sve to u filmu u kojem je Pitt, s bradom ili bez nje, dobio priliku biti ljubavnik, romantični i dramski glumac, avanturist, čak i akcijski junak i osvetnik, s povremenim imidžom “grungera” na Divljem zapadu, sukladno godini izlaska “Legende o jeseni” u kinima.
Puna šaka Brada. Sve kako bi Pitt postao zvijezda, kao npr. Richard Gere desetak godina ranije u “Oficiru i džentlmenu” ili Tom Cruise u “Top Gunu”. Mnogi mlađi muški gledatelji “mačo” preferencija zato su u realnom vremenu prekrižili film (tad ga nije bilo “cool” gledati, kamoli kazati da je dobar), da bi godinama kasnije uvidjeli da je “Legends Of The Fall” (bio) nešto više od rampe do zvijezda za Brada.
To je kristalno vidljivo sada, 25 godina i poneki mjesec nakon kinopremijere “Legende o jeseni” (konac prosinca 1994.). Radi se o spretno i umješno napravljenom ostvarenju koje je u doba kinodistribucije bilo neapologetski staromodno, a danas još neapologetskije staromodnije.
Ovakve se ekstravagantne filmske epike “veće od života” posljednjih godina rijetko snimaju i djeluju kao “posljednji Mohikanci”, za razliku od devedesetih kad se “Legends Of The Fall” nadovezao na (superiornije) filmove “The Last Of The Mohicans” i “Dances With Wolves”, plešući s medvjedima umjesto vukovima, k tome pravim, ne računalno animiranim (“The Revenant”).
Zbog opipljivog romantičnog sanjarenja, viška strasti i epskog zamaha u Zwickovoj režiji, fotografiji Johna Tolla i glazbi Jamesa Hornera, koja pokriva sve osjećaje kad šutljivi Tristan ne verbalizira emocije, lako je progledati kroz prste povremenom Pittovom “pozerstvu”, preglumljivanju ponekog glumca i (melo)dramskoj manipulativnosti.
Jer, u konačnici romantični kaubojac (pa i obiteljska, bratska drama) odnosi pobjedu ispred sapunice i mamuzama ispuhuje njezine balone. Silna romantika starog Divljeg zapada, njegove prostrane slobode i Amerike kakva više ne postoji, a obećavala je brda i doline njezinim sinovima sagledana je u širokim oskarovskim kadrovima filma lijepog poput Brada Pitta i Julije Ormond. Pitt je kao Tristan utjelovljenje tog i takvog Divljeg zapada. Dojahao je na konju i u tren plavog oka odjahao u legendu.