Plus u izvornom naslovu povijesnog filma "Flesh+Blood" (1985.) zbraja dvije ključne sastavnice opusa nizozemskog redatelja Paula Verhoevena. Meso plus krv. Krv plus meso. Verhoeven je oduvijek pokazivao senzibilitete za seks/golotinju (meso) i nasilje (krv), a spojio ih je kao nikad prije u svom prvijencu na engleskom jeziku, ne i hollywoodskom debiju, kako neki krivo pišu, ali njegovu prvom filmu koji je imao širu kinodistribuciju u Americi.
Spoj je bio prilično paklen prije 35 godina. "Krv i meso" je šokirao publiku ekstremnom količinom seksa i nasilja nakon kinopremijere u ljeto 1985. i bio npr. cenzuriran u Velikoj Britaniji. Film je ponosno nosio "R" rejting izrezan srednjovjekovnim mačem u ruci Rutgera Hauera, dotad omiljenog Verhoevenova glumca ("Užitak na turski način", "Seks na motoru"...), s kojim je surađivao peti i posljednji put.
Šokantan je i za današnje pojmove natuknemo li scenu grupnog defloriranja djevice, a gole grudi u kadru teško je i pobrojati. "Flesh+Blood" je okrutan, nasilan i profan.
No, srednji vijek je slovio kao takav, mračno doba nasilja, boleština, ubijanja, pljačkanja, nemorala, otimačine i svakojakog ljudskog šljama da se i naizgledni junak filma u tijelu Hauera, vođa grupe plaćenika Martin, opisuje kao "ološ".
Vjerojatno je srednji vijek bio još veći pakao na Zemlji i gori u odnosu na opačine i orgijastičnosti filma kojim je kontroverzni i subverzivni Verhoeven potvrdio da je voljan širiti granice dozvoljenoga i izazivati moralne konvencije, zbog čega ga bije glas "ludog Nizozemca" i "gospodara šoka".
Svojim nadolazećim, superiornim hollywoodskim blockbusterima (nenadmašni trolist "RoboCop", "Potpuno sjećanje", "Sirove strasti") Verhoeven je prodrmao žanrove SF akcije i erotskog trilera, a prije toga je s "Krvi i mesom" ispisao novu stranicu povijesnog filma.
U to vrijeme, sredinom osamdesetih, nakon "Excalibura" i "Conana Barbarina", povijesni film je ljubovao s fantazijom i oplodio podžanr mača i magije koji je ubrzo postao "PG-13" materijal dostupan za mlađu publiku ("Conan razarač", "Žena sokol", "Crvena Sonja"...).
Verhoeven je povijesnom filmu oduzeo "sword&sorcery" čaroliju, spustio ga na zemlju, bolje reći gurnuo u srednjovjekovno blato Zapadne Europe 1501. i načinio surovim, neciviliziranim, "barbarskim". Od mača i magije ostao je samo mač u jedinstvenom filmu koji ne spada među najbolje Verhoevenove, ali je punokrvni "verhoevenovski" i kaotična produkcija s dekadencijom dijela glumačke ekipe samo je doprinijela redateljevu što preciznijem dočaravanju svega kaosa i izopačenja srednjeg vijeka.
Da bi se ilustriralo što je Verhoeven napravio s "Flesh+Blood", dovoljno je postaviti film pored povijesne romantične fantazije "Ladyhawke" Richarda Donnera iz iste 1985. i također s Hauerom u glavnoj ulozi. Uspoređena s "Krvi i mesom", romansa "Žene sokol" o prokletim ljubavnicima razdvojenima danom i noći djeluje romantičarski krajnje nevino.
Kod Verhoevena je romansa kad djevičanska princeza Agnes (iznimno hrabra uloga mlade Jenifer Jason Leigh) vodi romantičan razgovor s budućim mužem Stevenom (Tom Burlinson) ispod raspalih leševa obješenih na stablu i traži magično korijenje mandragore kakvo raste na takvim mjestima. Jer, objašnjava Steven, kad je čovjek obješen, on svrši i njegovo sjeme se izlije na zemlju, a ako muškarac i žena pojedu korijenje, voljet će se zauvijek.
Romansa je perverzna i dubiozna u filmu u kojem Hauerov 16-stoljetni ratnik/vojnik Martin predvodi pobunu "plaćeničkih štakora" protiv Stevenova oca, plemića Arnolfinija (Fernando Hilbeck), nakon što ih ostavi bez pljačkaškog plijena kao dogovorene nagrade za osvajanje nekog srednjovjekovnoga grada.
"Svatko tko je protiv nas, završit će na ovoj strani mača", najavi Martin pokazujući na oštricu. Pobuna podrazumijeva i otmicu Agnes, Stevenove mlade, koja isprve silom, a zatim voljno preuzima ulogu Martinove djevojke, koristeći tijelo kao oruđe za preživljavanje, ali i uživanje, po potrebi mijenjajući strane i raskidajući savezništva.
Agnes je, donekle, povijesni preteča Catherine Tramell ("Basic Instinct") samo što nema diplomu da "ševi muškarce u mozak", žena kojoj se baš i ne može vjerovati. Na neki način ona je i Nomi ("Showgirls"), postajući s vremenom svoga tijela gospodarica, makar je to tijelo izloženo "male gaze" pogledima kamere legendarnog snimatelja Jana De Bonta koji je već radio s Verhoevenom ("Turks fruit").
Znatno kompleksniji ženski lik nego što se čini na prvi pogled, kad plaćenici stanu u red za njezino razdjevičenje. Martin će samo ispočetka voditi igru koju Agnes preuzima pretvarajući polako silovanje u ravnopravan seks. "Ona tebe ševi", rugaju se Martinu.
Steven želi spasiti Agnes od Martina, kao John Wayne svoju nećakinju od Indijanaca u "Tragačima", ali Verhoeven je zagonetan u uslojavanju i konfliktiranju likova poput Johna Forda, ovdje unutar ljubavnog trokuta, u smislu da ona možda i ne želi biti spašena, a što kod njega, opet možda, može izazvati ubilačke namjere.
"The Searchers" je samo jedan od vesterna koji su bili inspirativni Verhoevenu. Druga dva su Aldrichov "Vera Cruz" i Peckinpahova "Divlja horda", u postavci o suprotstavljanju nekadašnjih suradnika i(li) egzekuciji nasilja. Primjetan je utjecaj i Bergmanova "Sedmog pečata", Kubrickove "Paklene naranče", kao i Kurosawina "Krvavog prijestolja" te Miliusova "Conana" od kojeg je Verhoeven posudio briljantnog skladatelja Basila Poledourisa.
Utjecaje je Verhoeven filtrirao na svoj način i scenski potencirao samo kako on zna. Primjerice, kuga nije prikazana eksplicitno u "The Seventh Seal", dok u "Flesh+Blood" zaraženo meso nesretnog psa biva katapultirano u dvorac pod opsadom kako bi proširilo zarazu i scena doslovce vonja na (crnu) smrt.
Desetak strijela koje pogađaju Toshira Mifunea u Kurosawinu klasiku sada su zamijenjene najmanje trima kopljima zabijenima u tijelo plaćenika Karsthansa (Brion James) koji pogiba brutalno kao da se Thorgrim iz "Conana" našao u završnici "Noći svetog Lovre" braće Taviani, a čime Verhoeven sumira religioznu ikonografiju filma.
Nije Lovre svetac u "Krvi i mesu", već Martin, a prati plaćenike otkako su iskopali njegov kip s mačem. Kardinal (Ronald Lacey) smatra to znakom od Boga, tj. da im On pokazuje put, stoga oni kreću gdje kod je oštrica mača uperena, makar ih odvela u smrt. Svetac s oštricom, nazvan kao i glavni, sve samo ne sveti lik, Martin od krvi i mesa, indikativan je za Verhoevenov moralno pesimističan pogled na svetinje, prave (oštre) i krive (tupe) strane dvosjeklih mačeva povijesti i religije.