Zavodnici dviju generacija sreću se u filmu “Don Juan DeMarco” (1994.), ugodnoj kombinaciji romantične komedije i drame s trunkom bajkovite fantazije. To su Marlon Brando i Johnny Depp. Brando je u mladim ili mlađim danima bio veliki ljubavnik na ekranu i, napose, izvan njega, za mnoge nedosanjani san.
U jednoj sceni filma stari Brando gleda u fotografiju samoga sebe iz pedesetih kad mu u Hollywoodu nije bilo ravna (“Tramvaj zvan čežnja”, “Divljak”, “Na dokovima New Yorka”...). Naravno, Brando u “Don Juan DeMarcu” nije bio ni slika i prilika Branda iz sedamdesetih (Coppolin “Kum” i “Apokalipsa danas”, “Superman”, “Posljednji tango u Parizu”), kamoli pedesetih, ali fotka je podsjetnik o kojoj se faci radi(lo).
S druge strane, Depp je ranih devedesetih počeo stasavati kao neobični, ekscentrični romantik i lepršavi romantični komičar u više ili manje mračnim filmovima “Edward Škaroruki” i “Benny i Joon”, pa i glumac za teže zadatke (“Ed Wood”) koje je on iznosio s takvom lakoćom da su neki njegove uloge nerijetko uzimali zdravo za gotovo.
“Don Juan DeMarco” je bio logičan korak dalje za Deppa, a za Branda svojevrsno zatvaranje kruga i simboličko predavanje štafete mlađim kolegama, nasljednicima, nešto manje izraženo u odnosu na njegov posljednji film “Tko je kome smjestio?” s Robertom De Nirom i Edwardom Nortonom.
Sredinom devedesetih samo je Depp mogao glumiti Don Juana DeMarca, eventualno Brad Pitt, ali romantični likovi potonjeg bili su u to vrijeme puno mračniji (“Legenda o jeseni”) sve dok nije i sam počeo pronalaziti zrake svjetla u njihovu mraku (“Upoznajte Joea Blacka”). Jednako tako, samo je Brando tada mogao glumiti nekoć najboljeg, a danas uskoro umirovljena psihijatra Jacka Micklera koji, pod utjecajem Don Juana, pali iskru ugasle unutarnje vatre i otkriva novu radost življenja.
S Brandom u liku Micklera uloga dobiva metafilmske konotacije (nova volja za životom/glumom) i daje veću težinu filmu koji se suptilno dotiče mentalne bolesti. Uz intrigantnu osnovnu premisu, interakcija Branda i Deppa, evidentno opčaranog starijim kolegom i činjenicom da glumi pored legendarnog “godfathera”, pokreće romantični film redatelja i scenarista Jeremyja Levena, nastao u produkciji čuvenog Coppole (ostali “Kumovi”, “Prisluškivanje”, “Drakula”...).
“Don Juan DeMarco” se otvara prizorima spremanja titularnog mladog lika koji se odijeva, stavlja parfem, navlači prsten na ruku itd., što je nekakav romantični ekvivalent naoružavanju akcijskih junaka osamdesetih. “Ja sam Don Juan DeMarco, najveći ljubavnik na svijetu”, predstavlja se glavni lik i doista misli to što govori, izgledajući kao reinkarnacija slavnog zavodnika iz 17. vijeka (maska nalik Zorrou i španjolski akcent uključeni), oživjelog u 1994. godini.
Mladić je uvjeren da je Don Juan, no postoji kvaka. Od tisuću žena s kojima je spavao nijedna nije “otišla iz njegovog naručja nezadovoljena”, ali jedna ga je odbila, i to njegova najveća ljubav Dona Ana (Geraldine Pailhas), zbog čega želi okončati život. No, prije toga, slijedi “posljednje osvajanje”. “Ženama pružam zadovoljstvo, ako žele, a to je naravno najveće zadovoljstvo koje će ikada doživjeti”, kaže DeMarco i zavede jednu zgodnu crvenokosu tetu (Marita Geraghty) u hotelskom restoranu.
Scena je tu da uspostavi Don Juanovu filozofiju u vezi žena kakvu izgovara poput poezije. “Svaka žena je misterija koja čeka da bude riješena, ali žena ne skriva ništa od pravog ljubavnika. Njezina boja kože može nam reći kako joj pristupiti. Blijeda i prošarana koža crvenokose poziva na požudu vala koji se razbija o obalu kako bismo uzburkali ono što se nalazi ispod nje i izvukli pjenasti užitak ljubavi na površinu”, pripovijeda Don Juan u “offu” zadovoljavajući ljepoticu u njezinoj sobi.
“Iako ne postoji metafora koja istinski opisuje vođenje ljubavi sa ženom, najbliža je sviranje rijetkog glazbenog instrumenta. Pitam se osjeća li Stradivarijeva violina isti ushićenje kao violinist kada izvuče jednu savršenu notu iz njezina srca?”, govori DeMarco, izvlačeći pjevni vrisak zadovoljstva iz crvenokose žene, montažno zgodno preklopljen s izvedbom mariachi opere, kao preludija za romantičnu baladu iz filma “Have You Ever Really Loved A Woman?” Bryana Adamsa, nominiranu za Oscara.
Nakon osvajanja on je spreman na skok u smrt. U tome ga spriječava Mickler koji, nakon početne nevjerice (“Ti si ‘onaj’ Don Juan?!”) prihvaća njegovu igru i predstavlja se kao Don Octavio de Flores. Idućih deset dana Mickler, pardon Don Octavio dobiva zadatak da, slušajući njegove priče, evaluira psihičko stanje mladića i izliječi ga od tlapnje, “opsesivno-kompulzivnog
ponašanja” i “erotomanije”.
Ilustrirajući doživljenu ili zamišljenu prošlost, priče poprimaju ugođaj romansirane avanture sa zavođenjem i mačevanjem, pripremajući Deppa za “Pirate s Kariba” dok DeMarco pripovijeda kako je doživio aferu s udanom ženom Donom Julijom (Talisa Soto iz “Dozvole za ubojstvo”), našao se i snašao u sultanovu haremu i postao Don Juan, te potom u bijegu odatle pronašao spomenutu ljubav života na malom otoku kao brodolomac.
DeMarcove priče navode Micklera da počne preispitivati svoj život i romantične “donjuanovske” snove, doživi novo buđenje i prebrodi egzistencijalnu krizu srednjih godina. “Osjećam kao da smo živote prepustili zamahu prosječnosti. Što se dogodilo s nebeskom vatrom koja nam je nekad obasjavala put?”, pita Mickler suprugu Marilyn (Faye Dunaway). Razgovori s DeMarcom i slušanje njegovih hipnotičkih priča pokazuju se kao terapija za psihijatra, posredno i gledatelja zavedenog filmom zarazne, neizliječive romantike.