Istražitelj noćnih mora Dylan Dog napravio je puni krug s kultnim filmom “Dellamorte Dellamore” (engleski naslov “Cemetary Man”, 1994.). Kao inspiracija za Dylanov izgled u seriji talijanskih hororskih stripova autora Tiziana Sclavija napisanih za izdavačku kuću Sergio Bonelli Editore poslužio je britanski glumac Rupert Everett.
Upravo je Everett utjelovio “dogovskog” lika Francesca Dellamortea u filmu talijanskog redatelja Michelea Soavija, slobodnoj ekranizaciji Sclavijeva istoimena stripa snimljenoj na engleskom jeziku. To je otprilike kao da je Peter O’Toole, prema kojem je nacrtan lik Alana Forda, odigrao glavnu ulogu u ekranizaciji romana o grupi TNT.
Nevjerojatna sličnost između Doga i Everetta u liku njegova alter ega Dellamortea potencira osjećaj da je detektivski lovac na natprirodno oživio sa stranica stripa uz Soavijevu maštovitu stripovsku režiju pod utjecajem zombijevskih horora Georgea Romera poput “Noći živih mrtvaca”, ali i grotesknih horor komedija Sama Raimija kao što je “Zla smrt”.
Naravno, uz prstohvat utjecaja talijanskog maestra strave i užasa Darija Argenta kojemu je Soavi bio proteže. Izlazak kamere iz kosturske lubanje u uvodnoj sceni podešava sliku i ton crnohumornog horora “Dellamorte Dellamore”, to više kad nekoliko trenutaka kasnije na vrata našeg čuvara groblja Francisca bane mrtvac sa zumiranim mravom na ušima i dobije metak u čelo iz njegova pištolja.
“Život ide dalje”, komentira Dellamorte koji “samo radi svoj posao”, a posao, prema nalogu lokalnoga gradonačelnika (Stefano Masciarelli), uključuje ubijanje zombija, odnosno nekih ljudi koji se “sedme noći nakon smrti vrate u život”. Egzistencijalne komplikacije za Dellamortea nastaju kad se zaljubi u “najljepšu ženu koju je ikad vidio (predivna i bujna Anna Falchi u potpunosti odgovara toj tituli).
Spletom nesretnih okolnosti, misteriozna ljepotica se pretvori u zombija nakon što vode ljubav na grobu njezina supruga i film u kauzalnu vezu dovede seks i smrt, posebice kad Francescov pomoćnik Gnaghi (Francois Hadji-Lazaro), njegov svojevrsni odgovor na Javu iz konkurentskog stripa “Marti Misterija”, koji se glasa samo sa “gna”, ostvari još bizarniju vezu s dekapitiranom mladicom (Fabiana Formica).
Suludo, ali takav je i “Dylan Dog”, strip na nadrealnoj granici života i smrti, ljepote i ružnoće po kojoj korača i ovaj film. Nije “Dellamorte Dellamore” u rangu najboljih strip-ekranizacija jer nakon nekog vremena gubi sjajan početni momentum i postaje malko repetitivan pa i nedorečen, ne uvijek ravnomjeran u hororsko-komičnom smislu.
Međutim, oblikovno je jedna od impresivnijih transpozicija stripa na film, osobito u devedesetima (“Batman”, “Dick Tracy”, “Darkman”, “Batman se vraća”, “Vrana”). Mnogi kadrovi, kad ih se pauzira, kompozicijski nalikuju kvadrantima stripa zahvaljujući vizualnosti, tj. fotografiji i scenografiji, a Soavi pokazuje mnogo mašte u kadriranju i rakursima, kao i postizanju makabričnog, onostranog ugođaja dok je njegov junak razapet između ljubavi i smrti.
U jednoj sceni kamera snima zbivanja iz groba i po njoj pada zemlja u usporenom pokretu, u drugoj junak i ljepotica dijele poljubac preko crvene marame i crnog vela, a u trećoj se ljube ispred Mjeseca koji je toliko blizu da se čini kao da je sišao na Zemlju i potom, razgolićeni, bivaju obasjani lebdećim plavim plamičcima.
S druge strane ljubavi leži smrt i u jednom trenu kamera kreativno kadrira junaka postavljena ispod gorućih stranica telefonskog imenika od čijeg će se pepela formirati crna Smrt. Gledanje filma “Dellamorte Dellamore” uspijeva priuštiti fanovima Dylana Doga doživljaj čitanja stripa.
Jednom kad film završi, dođe vam da ponovno posegnete za stripovima, kao što je došlo autoru ovih redaka kojega lijevo od radnog stola dozivaju “Dylan Dogovi” broj 162, 164 i 171 – “Kalvarija”, “Duboki svemir” i “Okus vode”.