Surfanje je ljubav, poezija i filozofija u epskom “Danu velikih valova” (“Big Wednesday”, 1978.). Redatelj John Milius voli surfanje i to se vidi u svakom kadru njegovog najboljeg filma uz “Conana Barbarina”, ujedno i najosobnijeg, režiranog iskreno, iz srca. Milius je bivši surfer i “Dan velikih valova” je njegova nostalgična posveta surfanju, ali i prijateljstvu, mladosti, ljetu, Kaliforniji, šezdesetima.
Svaki kadar kroćenja valova je umjetničko djelo i savršeno ovjekovječuje esenciju surfanja koju je preuzela Kathryn Bigelow u akcijskom filmu “Pakleni val”. Milius mitologizira surfanje u generacijskoj drami većoj od jedne generacije i života samog, zasigurno nadahnjujućoj Lucu Bessonu za “Veliko plavetnilo”. Mitološke konotacije filma postavlja uvodna naracija združena impozantnom glazbom Basila Poledourisa, Miliusova suradnika na jednako epskom i mitskom “Conanu”.
“Sjećam se vjetra koji je puhao kroz kanjone. Vruć vjetar zvan Santana nosio je sa sobom miris toplih mjesta i puhao najsnažnije u zoru... Sjećam se tri prijatelja, ovo je njihovo mjesto, njihova priča”, pripovijeda narator dok kamera promatra valove i divi se njihovoj međuigri s vjetrom prije nego što krene uvodna špica sa sjetnom montažom crno-bijelih fotografija surfanja.
Preko vjetra i valova prelomljen je život u Miliusovu autobiografskom remek-djelu, jednom od ključnih filmova “novog Hollywooda” sedamdesetih. Za glavne likove, Matta (Jan-Michael Vincent), Jacka (William Katt) i Leroya (Gary Busey; poveznica “Big Wednesday” i “Point Break”), surfanje jest život.
Milius prati trojicu surfera od 1962. do 1974. u filmu koji ima dubinu, širinu i težinu velikog romana, pokrivajući dekadu i pol tijekom dvosatnog trajanja. Vrijeme, tj. prolazak vremena i (pro)mjene koje ono sobom nosi imaju važnu ulogu u priči epizodične naracije “u valovima”, struktuirane oko četiri godišnja doba u životu likova u rasponu od desetak godina, što “Dan velikih valova” čini jednim od najvelebnijih, najepskijih filmova o odrastanju.
“Big Wednesday” je Miliusov odgovor na nostalgičarske generacijske klasike sedamdesetih u režiji Petera Bogdanovicha i Georgea Lucasa (“Posljednja kino predstava”, “Američki grafiti”), ali i poetične “novohollywoodske” drame Terrencea Malicka poput “Pustare” i “Božanstvenih dana”.
Malick je vjerojatno još uvijek ljubomoran na sjajne poetičke refleksije naratora, tipa “Ljeta su prošla, ne sjećam ih se više. Sjećam se jeseni i dolaska zime...” ili “Tko zna odakle vjetar potječe? Je li to dah Božji?”. Prolazak ljeta, vremena i života pokreće priču o postupnoj tranziciji trojice prijatelja u svijet odraslih.
Matt, Jack i Leroy predstavljeni su kao bezbrižni kalifornijski surferi koji žive za daskanje na površini nemirnog mora i pokušavaju prolongirati ulazak u svijet odraslih i suočavanje s realnosti života. Međutim, život im to ne dozvoljava i suočava ih s poslom, očinstvom, Vijetnamom i starenjem.
Cijela jedna epoha odražava se u filmu s izraženim osjećajem za mjesto i vrijeme, Kaliforniju šezdesetih i sedamdesetih, oslikavajući kako je bilo biti tu i tad. Vijetnam prekida idilu i razdvaja prijatelje (“Ljeto je skoro gotovo”), premda Milius pokušava rasteretiti gorku dramu uplivom zabavne kontrakulturalne komedije u scenama kad Matt i Leroy pokušavaju izbjeći novačenje pod svaku cijenu.
Ne zaboravimo, Milius je napisao “Apokalipsu danas” Francisa Forda Coppole i pomiješao Vijetnam i surfanje u sceni “Charlie don’t surf” s ludim pukovnikom Kilgoreom (Robert Duvall). Sve se mijenja kad Jack ode u Vijetnam i postaje jasno da neće “surfati vječno”, iako je to prognozirao jedan klinac gledajući ih u oceanskoj akciji.
“Nitko ne surfa vječno”, kaže bradati Bear (Sam Melville), svjestan prolaznosti života i da će svakoga jednog dana poklopiti val vremena. Bear je surferski Obi-Wan Kenobi i mentor trojice prijatelja koji je “znao odakle valovi dolaze i zašto”, kao i to da je “odrastanje teško”, a moguće da je supstitut za Miliusa koji zasigurno duhovno opstoji i u svakom od centralna tri lika, vječito spremna da se otisnu na more i “uhvate neki val”.
More i valovi suptilno se nameću kao likovi filma i sve više djeluju na Matta i ekipu kako godine prolaze. Oni stare i mijenjaju se, valovi ostaju isti, vječni. Život je kap u moru, čini se da poručuje Milius, ali i pronalazi more u toj kapi u transcedentalnim kadrovima surfanja koji oduzimaju dah, naročito u završnici, spektakularnoj čak i za “Pakleni val”. Jack, Matt i Leroy okupljaju se da pokore ocean i ukrote velike valove, najveće i posljednje u njihovu životu.