Genijalni Orson Welles postavio je u “Građaninu Kaneu” vizualne temelje za film noir i noirovsku kinematografiju s ekspresionističkim kadrovima, kjaroskuro kompozicijama i poigravanjem sa svjetlom i sjenama. Bilo je logično da se nekoliko godina kasnije i sam okuša u jednom punokrvnom noiru – “Dami iz Šangaja” (“The Lady From Shanghai”, 1947.), nadahnutoj romanom “If I Die Before I Wake” američkog pisca krimića Sherwooda Kinga.
Veliki redatelj kao da je najavio “Damu iz Šangaja” prizorom višestruke refleksije Charlesa Fostera Kanea u nekolicini zrcala, koji će multiplicirati u antologijskoj završnici filma, ambijentiranoj u čarobnom zrcalnom labirintu unutar zabavnog parka, ali i svojim odnosom s glavnom glumicom Ritom Hayworth (“Gilda”).
Naime, Welles i Hayworth vjenčali su se 1943. i do snimanja “The Lady From Shanghai” njihov je brak upao u krizu koju su pokušali premostiti upravo ovim filmom.
Zanimljivo, Hayworth se našla u ulozi “femme fatale” Else Bannister koja na prvi pogled opčini Wellesova lika (mornar-lutalica Michael O’Hara), kao što je glumica opčinila redatelja u stvarnosti.
“Kad počnem praviti budalu od sebe, malo toga me može zaustaviti. Da sam znao gdje će završiti, nikad ne bih dopustio da nešto počne... točnije, da sam bio pri zdravoj pameti. Ali, jednom kad sam je vidio, jednom kad sam je vidio, dugo nisam bio pri zdravoj pameti”, pripovijeda Michael u uvodu “Dame iz Šangaja” ciljajući na Elsu i doda da od tog trenutka nije koristio mozak, osim da misli na nju.
“Kakva žena, zar ne?”, komentar je koji savršeno oslikava Elsu. Michael osjeća “miris opasnosti”, no privučen je fatalnom Elsom, suprugom bogatog i poznatog advokata Arthura (Everett Sloane), toliko da pristaje poći na krstarenje preko Panamskog kanala do San Francisca s njih dvoje i odvjetnikovim poslovnim partnerom Georgeom Grisbyjem (Glenn Anders).
“Ne volim da mi cura ima muža, ako njega prevari može i mene”, pripovijeda narator Michael u “offu”, ali privlačnost je jača od njega i on odluči ganjati udanu ženu i upadati u nove nevolje. Tijekom krstarenja Michael se počinje zbližavati s Elsom koju Welles snima u zaljubljenim i seksualno zavodljivim krupnim i inim planovima, kao i totalima dok se kupa i sunča u kostimu boje noira (pamtljiv horizontalni kadar).
Međutim, znakovito je i da njegova kamera hvata vodenu zmiju kako elegantno klizi po površini rijeke, sugerirajući predatorsku narav zanosne fatalne žene. “Nisam ono što misliš da jesam, samo pokušavam biti takva”, govori Elsa i, moguće, inspirira fatalnu Jessicu Rabbit za čuvenu izjavu u neo-noiru “Tko je smjestio Zeki Rogeru”, kao što je općenito inspirirala noirovske “femme fatale” poput Kathleen Turner (“Tjelesna strast”).
Welles preslikava “love-hate” odnos s Hayworth iz stvarnog života, svu fascinaciju njezinom ljepotom i rastuće nepovjerenje u nju. Otprilike tu negdje Michael biva uvučen u zaplet koji uključuje ubojstvo kad mu George ponudi 5000 dolara i doda da sve što mora napraviti jest ubiti nekoga – i to njega samoga.
Kadriranje Michaela i Georgea u tom trenutku je neobično dojmljivo: panoramski kadar se sužava i kamera je iznad njih, a kad potonji kaže “Želim da me ubiješ. Zbogom, momče!” i nestane iz kadra, izgleda kao da se bacio niz liticu.Ipak, George ne želi izvršiti samoubojstvo jer je ono protivno zakonu, zato i angažira Michaela da ga ubije, ali ne doslovno, već fingirano, kako bi on mogao nestati i početi iznova pod drugim imenom nakon što se domogne velike količine novca od životnog osiguranja.
“Ne postoji umorstvo ako nema tijela, nisi ubojica ako ja nisam mrtav”, objašnjava George. Naravno, George će zapravo završiti mrtav i Michael biti optužen za umorstvo, što je Wellesu povod da orkestrira urnebesnu scenu suđenja koja je mogla poslužiti kao uzor Billyju Wilderu za “Svjedoka optužbe”, ali i da podeblja noirovske elemente koji će ga odvesti do izvanrednog “Dodira zla”, onako kao što ga je krstarenje u ovom filmu vjerojatno odvelo do “Dubine”.
Između “Lady From Shanghai” i “Touch Of Evil” mnogima prednjači potonji klasik, ali taj film nema punokrvne noirovske dijaloge (“U Šangaju ti je potrebno više od sreće”, “Svatko je nečija budala”), “femme fatale” kakva je Elsa, odnosno Hayworth (lik Marlene Dietrich je sporedan) i jedinstvenu, ikoničku završnicu u dvorani s ogledalima kakvu nismo vidjeli ni u jednom noiru.
Nema veze što je Hayworth – na Welleseovo inzistiranje, navodno da joj uništi karijeru – skratila prepoznatljivu dugu crvenu kosu i obojala je u plavo, njezina Elsa je svejedno fatalna žena za umrijeti. Međuigra Michaela i Else reflektira odnos otuđenih supružnika u stvarnosti i čini ga intrigantnijim i metafilmskijim, pretečom razvodne parnice.
U tom smislu prirodno je da film završava nezaboravnom, nadrelnom sekvencijom pucačkog obračuna s multiplim refleksijama u dvorani zrcala koju su oponašali mnogi filmovi, “U zmajevu gnijezdu”, “Čovjek sa zlatnim pištoljem” i “John Wick 2”. Među ogledalima je teško razlučiti likove od nepreglednih odraza i tek pucanje zrcala koje se raspada na komadiće otkriva njihovo pravo lice.