Realizam kuhinjskog sudopera ("kitchen sink realism") označava britanske drame šezdesetih koje se bave svakodnevnim problemima malog čovjeka poput siromaštva i nezaposlenosti, dakle filmove u krajnjoj opoziciji s hollywoodskim eskapizmom, kao što je "Kes" Kena Loacha.
Tragovi realizma kuhinjskog sudopera mogu se naći i u britanskim filmovima sedamdesetih i osamdesetih, no kinematografija je postala žanrovskija s nekolicinom istaknutih krimića na potezu od "Sredite Cartera" i "Crnog petka za gangstere" do "Mona Lise" i "Burnog ponedjeljka" ("Stormy Monday", 1988.), redateljskog debija bivšeg rock-glazbenika Mikea Figgisa.
Iako najmanje cijenjen u ovoj niski, "Burni ponedjeljak" je značajan kao najveći britanski predstavnik hollywoodskog neo(n)-noira osamdesetih i najstiliziraniji film nekog Britanca iz date dekade nakon Scottove "Gladi za krvlju".
Figgis je režirao film i pod vizualnim utjecajem neonskih, estetski rafiniranih hollywoodskih žanrovaca poput "Lopova", "Lovca na ljude" i "Istrebljivača". Žuta svjetla autoceste reflektiraju se na haubi crnog automobila u uvodu prije nego što neonski sjajna plava slova ispišu naslov "Stormy Monday".
Snimatelj Roger Deakins, godinama prije nego što je dobio angažmane na filmovima devedesetih "Air America", "Iskupljenje u Shawshanku" i "Veliki Lebowski", omogućio je Figgisu da snimi svojevrsni "Plavi ponedjeljak za gangstere". Neonske plave boje oplemenjuju noćne kadrove blueserskom neo-noirovštinom, neovisno o tome što jazz dominira soundtrackom.
Plava se često nalazi i u dnevnim scenama, makar samo kao dio prepoznatljiva kolorita američke zastave. Noć predstavlja Finney (Sting; glumio i u "Dini"), vlasnik noćnog kluba u Newcastleu, a dan američki biznismen s mafijaškim vezama, Teksašanin Frank Cosmo (onda manje poznati Tommy Lee Jones).
Između njih dvojice, noći i dana, nalaze se Finneyjev novopečeni irski radnik Brendan (mladi Sean Bean) i Cosmova tajanstvena suradnica, američka konobarica i eskort djevojka Kate (Melanie Griffith u usponu), koja za njega treba obaviti neki poslić, a upoznali smo je kako se trza u snu u uvodnoj sceni.
Zaplet Figgisu nije "nužno zlo", niti je žrtvovan na račun vizualnog prosedea. Kriminalističko klupko se zapleće kad Brendan svrati u kafić gdje Kate radi kao konobarica i načuje od dvojice sumnjivih muškaraca kako spominju Finneyja i klub – trebaju njegov potpis, a u protivnom direktiva je "povrijediti ga ili ubiti".
Ispostavlja se da Cosmo planira preuzeti dio Newcastlea u kojem vlada nezaposlenost (tragovi "kitchen sink" realizma) i kreirati nova radna mjesta, a želi da mu Finney proda klub, no ovaj nije za to i udara kontru njegovoj amerikanštini tako što angažira poljski jazz-bend za nastup baš u vrijeme kad je cijeli grad prekriven "stars and stripes" simbolima Amerike i pripadajućim paradama.
Poljaci će zasvirati distoniranu verziju himne "The Star-Spangled Banner" i pokazati što Finney i Figgis misle o Amerikancima i ulasku američkog kapitala u tačersku Britaniju koje(g) utjelovljuje Cosmo. Čini se da je, između redaka, Figgis nišanio na novi ulazak hollywoodskih kompanija u britansku kinematografiju sredinom/krajem osamdesetih pa Cosmo može simbolizirati i nekog producenta, a Finney je redatelj sam, netko tko odbija dozvoliti da Amerika/Hollywood preuzme potpunu kontrolu nad Engleskom.
To je subverzivno s obzirom na to da je anti-američki "Burni ponedjeljak" dijelom snimljen i američkim novcem, kao i da je Figgis nakon ovog filma dobio poziv za Hollywood, gdje je, među ostalim, režirao "Policajca pod kontrolom" i "Napuštajući Las Vegas". Jednako subverzivno jest i da je Figgis preuzeo američku jazz-glazbu i američki žanr noir unutar kojih kritizira Ameriku.
Politički je "Stormy Monday" veoma intrigantan, ali i muzički (jazz) i žanrovski (noirovski krimi-triler). Ugođajnu jazzersku glazbu skladao je Figgis osobno, a prevladavajući instrument je saksofon, kao stvoren za zvučnu sliku neo-noira (npr. vršnjačka "Zora očajnika"). Likovi, situacije i (ne)dvosmislene motivacije aktera imaju noirovski prizvuk koji doziva i kišna atmosfera.
Nevini Brendan samo želi posao i na kraju se nađe na Cosmovoj listi za odstrel kad se zaljubi u "femme fatale" Kate koja je više misteriozna nego nemilosrdna fatalna žena, a crvenokosa Griffith je glumi gotovo kao da se Marilyn Monroe iz "Neki to vole vruće" ili "Sedam godina vjernosti" (s)našla u noiru. "Nisam baš dobra osoba za poznanstvo, ne znaš u što se upuštaš", govori Brendanu fatalna žena koja u dubini duše nije loša i jedini je pozitivan američki lik filma koji je preuzeo štafetu od "The Long Good Friday" i "Mona Lise". Nakon petka dolazi ponedjeljak. Plavi ponedjeljak za gangstere i zagonetne fatalne žene.