Popeo se “Barry Lyndon” (“Barry Lyndon”, 1975.) za 14 mjesta na novoj top-ljestvici 100 najboljih filmova svih vremena časopisa “Sight and Sound” nakon što je prethodno pao za 31. Godine 2002. okupirao je 28. mjesto, 2012. je bio 59., a sada 45.
Novomilenijska kretanja “Barryja Lyndona” na listi “Sight and Sounda”, ironično, oslikavaju sve uspone i padove eponimnog lika iz klasika velikog redatelja Stanleyja Kubricka koji je osvojio četiri Oscara (kamera, scenografija, kostimografija, glazba) od sedam nominacija računajući i one za najbolji film, režiju i adaptirani scenarij.
Fiktivni povijesni lik Redmond Barry ili Barry Lyndon (Ryan O’Neal) penjao se i padao na društvenoj ljestvici britanske aristokracije 18. stoljeća, za vrijeme vladavine kralja Georgea III.
Isto tako, kretanja “Barryja Lyndona” reflektiraju i recepciju samoga filma u očima kritike. Ispred “Barrya Lyndona” na listi “Sight and Sounda” nalazi se samo “Odiseja u svemiru” kad je Kubrick u pitanju, no to je jedan od onih filmova koje nije lako voljeti i lakše ga je respektirati.
Kubrick je odbio podilaziti ikome odlučivši ekranizirati roman Williama Makepeacea Thackerayja iz 1844. kad nije uspio realizirati film o Napoleonu. Naime, “Barry Lyndon” je u sebi sadržavao elemente historijske akcijske avanture, zabranjene romanse, povijesno-ratnog spektakla, dakle nešto približno kao “Tri/Četiri mušketira” Richarda Lestera.
Glavni lik prolazi put od zaljubljenog adolescenta (zaljubio se u rodicu Noru Brady; Gay Hamilton), bjegunca pred zakonom nakon što je ubio engleskog oficira, preko vojnika u britanskoj i pruskoj vojsci, do dezertera, špijuna, sluge, kockara i supruga plemkinje lady Lyndon (Marisa Berenson), “žene ogromnog bogatstva i velike ljepote” kako bi “živio život džentlmena”. U jednoj sceni Barry se upušta u dvoboj pištoljima, u drugoj u duel šakama.
No, Barry nije akcijsko-avanturistički junak, već pasivan lik, oportunist koji rijetko uzima život u ruke i snalazi se s kartama kakve mu je sudbina dodijelila i prilagođava situaciji, bilo da je riječ o preživljavanju u vojsci ili društvenim krugovima. Pored toga, Kubrick namjerno testira strpljenje gledatelja sa sporim ritmom trosatnog filma i upošljava naratora (Michael Hordern), svoj alter ego, da pripovijeda priču s visoka, kao netko tko je dobro upućen u povijesne događaje ili zbivanja u Barryjevu životu.
“Iako ovaj susret nije zabilježen u povijesnim knjigama, sigurno je bio pamtljiv za sudionike”, pripovijeda cinični pripovjedač čija upućenost namjerno ubija osjećaj za možebitnu pustolovinu i tenziju tijekom Barryjevih putešestvija iz Kubrickove “odiseje u povijesti”. Film je, napokon, podijeljen na dva poglavlja, pri čemu prvo najavljuje da ćemo otkriti “kako je Redmond Barry stekao stil i titulu Barryja Lyndona”, a drugo “sadrži prikaz nesreća i katastrofa koje su zadesile Barryja Lyndona”.
Kubrick ne želi načiniti Barryja likom za kojeg bi publika možebitno marila i navijala. Gotovo se čini kao da bi se priča mogla nastaviti i s nekim drugim likom imena Barry da je titularni protagonist poginuo u prvom dvoboju ili na ratištu koliko je on nebitan, a njegov život frivolan.
Kritizirajući besmislenost ratovanja kao u “Stazama slave” i vojsku grupiranu od pripadnika “najniže razine čovječanstva”, Kubrick se prema Barryju odnosi kao da je nevažan mali lik iz velike povijesti koju narator pripovijeda preuzimajući ulogu vodiča u muzeju, ali vodiča s vlastitim stavom i slobodom da (re)interpretira događaje, pogođeno ozvučene klasičnom glazbom, tj. Handelovim (remek)djelom “Sarabande”.
“Barry Lyndon” djeluje kao muzejski primjerak, oživljeni eksponat i slika nekog slikara 18. stoljeća koju je Kubrick načinio pokretnom rekreirajući vizualnost epohe. Rekreaciju je izveo na svoj uobičajeno perfekcionistički način s nizom impresivnih detalja u pogledu scenografije, kostimografije i fotografije, poput snimanja scena osvijetljenih prirodnim svjetlom i šterikom s kamerom čije je leće koristila NASA za svemirska snimanja.
Kadrovi filma su mahom statični, za razliku od redateljevih ostvarenja pokretnije “steadicam” kamere od “Isijavanja” naovamo (“Full Metal Jacket”, “Oči širom zatvorene”), jer ovdje je Kubrick sklon galantnom (od)zumiranju, npr. od pripremanja pištolja za dvoboj do širenja kadra samog duela, aktera i krajobraza, da ih pozicionira u širem povijesnom kontekstu.
Većinski su statični i glumci: u kadrovima savršenih kompozicija oni djeluju kao da poziraju slikaru Kubricku da u svome stilu naslika portret čovjeka (iz) novije prošlosti čovječanstva, uhvaćenog između onog skokovitog reza “2001” od “the dawn of man” prapovijesti do budućnosti, uključujući i futur “Paklene naranče”.
Od svih Kubrickovih ciničnih i hladnih filmova, režiranih s određene emotivne distancije, ovaj je vjerojatno najciničniji i najhladniji, ali svejedno fascinantan u redateljevu (p)ogledu na čovjeka i čovječanstvo koji upotpunjuje epilog. “Za vrijeme vladavine Georgea III. spomenuti likovi su živjeli i svađali se; dobri ili loši, lijepi ili ružni, bogati ili siromašni, svi su sada jednaki”.