Kakav otac, takav sin. Otac je legendarni Costa Gavras. Sin je talentirani Romain Gavras. Za oca sigurno znate: grčko-francuski filmaš snimio je niz politički paprenih, društveno angažiranih klasika kao što su "Z" i "Opsadno stanje", a surađivao je i s hollywoodskim zvijezdama poput Jacka Lemmona i Sissy Spacek ("Nestali"), Jessice Lange ("Glazbena kutija"), te Johna Travolte i Dustina Hoffmana ("Ludi grad").
Romain Gavras je dosad bio najviše poznat po režiji videospotova kao "No Church In The Wild" Kanyea Westa. No, to će se sigurno promijeniti s filmom Atena" ("Athena") koji je nakon rujanske premijere na Venecijanskom festivalu osvanuo na Netflixu. Ako je suditi po politički eksplozivnoj "Ateni", Gavras mlađi mogao bi poći tragom oca, posjeduje i njegov bunt prema sustavu i nerv za društvene nepravde.
Naslov filma ne odnosi se na prijestolnicu Grčke (iako Gavras filmom evocira grčku tragediju), već na pariško socijalno naselje, tj. kvart napučen nebijelim stanovnicima, imigrantima s Bliskog istoka itd.
Stvarni nemiri u pariškim naseljima i uopće masovni protesti u Parizu i europskim prijestolnicama inspirativni su za Gavrasa, kao i policijska brutalnost diljem svijeta, uključujući SAD. Naime, "Athena" je "bure baruta", "melting pot" svega što se dogodilo (ili se još događa) unatrag par godina u vezi rasističkog nasilja, od "žutih prsluka" do "Black Lives Matter" i dalje.
Uvodna scena je izvanredna. Televizijske vijesti javljaju o napetoj atmosferi ispred naselja Atena zbog trećeg slučaja policijske brutalnosti u dva mjeseca koji je potresao zemlju, a kasnije će najaviti i Građanski rat u Francuskoj.
Za stanovnike male zajednice policajci su zločinci, odgovorni za smrt 13-godišnjeg Idira, najmlađeg od četvorice braće alžirskog podrijetla na suprotnim stranama konflikta. Idirov stariji brat, vojnik Abdel (upečatljivi Dali Benssalah), obraća se mnoštvu ispred policijske postaje i apelira na mir.
Kamera u mnoštvu pronalazi Abdelova mlađeg brata Karima (još upečatljiviji Sami Slimane) koji zapali molotovljev koktel i baci ga na vrata policijske postaje. Nered eruptira u trenu i Karim koristi priliku za "carpenterovski" napad na policijsku stanicu, tj. pljačku postaje sa svojom ekipom.
Molotovljevi kokteli i signalne rakete lete na sve strane, vatra se diže i dim suklja, dok Karimovi ljudi uzimaju oružje iz postaje i otimaju policijski kombi. Mladići jure u kombiju cestama slaveći "pobjedu nad murjom" u pratnji drugih koji dižu trijumfalno motocikle na zadnji kotač. "Ath-e-na, Ath-e-na, Ath-e-na", kliču oni mašući francuskom zastavom kad se vrate u naselje. Gavras tek tu radi "rez" nakon što je desetak minuta scenu snimao u jednom (naizgled) neprekinutom kadru.
Kontinuitet je tek povremeno vješto fingiran u stilu Alejandra Gonzalesa Inarritua u "Birdmanu", dakle kamera nije radila bez prekida punih deset minuta, kao npr. u "Zmijskim očima" Briana De Palme ili "Djeci čovječanstva" i "Gravitaciji" Alfonsa Cuarona, ali kadrovi su svejedno duži i posrijedi je režijsko-koreografska majstorija uz veliku pomoć snimatelja Matiasa Boucarda. Prva scena potvrđuje Gavrasov talent da režira akciju i uvuče gledatelja u priču, ali i osjećaj za trenutak.
Jer, "Atena" je produžena ruka "Jadnika" Ladja Lya koji je, zanimljivo, koscenarist ovog filma uz Gavrasa i Eliasa Belkeddara, a njegov "Les Miserables" iz 2019. se naslonio na kultnu "Mržnju" Mathieua Kassovitza iz sredine devedesetih i "Noć u Parizu" Bertranda Bonella iz 2016. godine. Gavrasov film zatvara jedan krug nasilja i moguće otvara novi. Nasilje je "rastuće" u filmu i teško je "prigušiti vatru mladih" jer "ako se požar užari, nećemo ga moći suzbiti".
Požar se užario i slijedi obračun s policijom kad dođu u kvart s bandama koje, postrojene po zidovima, najednom izgledaju kao da dolaze iz nekog futurističkog akcijskog filma tipa "Bijeg iz New Yorka", ako ne i "Pobješnjeli Max". Karim ima karakterizaciju, za razliku od ostalih "Atenjana" i trećeg brata, dilera Moktara (Ouassini Embarek), te "terorističkog" Sébastiena (Alexis Manenti).
A ako film ponešto gubi dah pred kraj kad ga preuzme drama nakon iznimne prve polovine, ne gubi i političku oštricu, koliko god redateljska ruka koja drži tu oštricu postajala nešto teža. Čujemo prijetnju "pretvorit ću ovo u Sarajevo", kao i to da "netko" (vlada, policija, desnica) "želi ovaj kaos", tj. da "kaos vlada", što se slaže s Gavrasovom izjavom kako se "Atena" mogla dogoditi "bilo kada u prošlosti ili budućnosti".
"Iza svakog rata krije se manipulacija; originalna laž. Povijest se ponavlja, od Trojanskog rata do suvremenih ratova. Uvijek postoje sile u sjeni koje pothranjuju sukob. Te sile znaju da kada je intimna bol prevelika, nasilje zasljepljuje misao, a kada je nacija krhka, lako ju je gurnuti u propast", smatra Gavras.
Središnja akcijska scena rekreirana je na sliku i priliku nekog povijesnog filma. Policajci, među kojima kamera pronalazi mladog, neiskusnog i prestrašenog novaka Jérômea (Anthony Bajon), penju se po zidovima naselja kao da napadaju neku tvrđavu, grčku ili rimsku utvrdu (od Troje nadalje).
Malo kasnije, kad budu i sami napadnuti, preuzimaju uloge rimskih vojnika, zbijaju redove i pokrivaju se štitovima tvoreći formaciju kornjače, dok "Atenjani" djeluju kao Gali u "Asterixu" ili, bolje, Pikti u "Centurionu", jer zbivanja su lišena asterixovskog ili obelixovskog humora, naprotiv sve je smrtno ozbiljno.
Scena je akcijsko-politički višeznačna, ozvučena opernom glazbom. Kad Gavras potom snimi šarene vatromete i rakete kako se reflektiraju i prelijevaju na policijskim štitovima, "Athena" izgleda kao futuristički akcijski film. U nepunih pet minuta, Gavras prolazi od prošlosti i sadašnjosti do budućnosti, od Trojanskog rata do "Ratova zvijezda". "Atena" se doista događa "bilo kada". Sada.