Kad u sklopu ovogodišnje proslave Dana grada Splita i fešte svetog Dujma splitska Osnovna škola "Dobri" proslavi 90 godina od svojeg osnutka, bit će to i rijetka prilika da se oda počast ne samo školi, nego i zgradi koja je jedina još sačuvana javna građevina koju je projektirao Josip Kodl, zaboravljeni arhitekt koji je pod Marjan prvi donio modernu arhitekturu, a koji je umro prije točno pedeset godina.
Kodl je, premda stranac rođen u mjestu Zdice, pedesetak kilometara jugozapadno od Praga, u Splitu proveo čitav svoj odrasli život. Ovdje se skućio, preuzeo službu u Tehničko-građevnom odjeljenju splitske Općine, i to u odsjeku za visokogradnju, gdje je bio zadužen za poslove novogradnje. Ovdje se oženio curom iz Šibenika, Emom Merlak, ovdje je nastavio svoja praška prijateljstva s "ocem Hajduka" Fabjanom Kaliternom, s inženjerima Lovrom Krstulovićem i Mihovilom Kargotićem, koji će postati i splitski gradonačelnik, na čiji se nagovor i doselio iz Češke.
Bio je zapažen kao odličan veslač u "Gusarevu" dvojcu, četvercu i osmercu, ovdje je projektirao brojne zgrade, pa i Dom "Gusara", kao i zgradu Meteorološke stanice na Marjanu s prvim modernim ravnim krovom u Splitu i u Hrvatskoj, hrabro donoseći dašak avangarde, funkcionalizma i kubizma te otkrivajući modernizam tadašnjem "malom mistu". Tom istom malom mistu, budući da nije imao djece, ostavio je i dvije svoje kuće, jednu je poklonio časnim sestrama, a drugu Ligi za borbu protiv raka.
Njegov Dom "Gusara" na Matejuški, projekt iz 1927. koji je u Split donio pravu, veliku i novu europsku arhitekturu, srušen je bez većeg javnog otpora 1990., pet godina poslije srušena je njegova zgrada Akvarija na Marjanu iz 1928., prva takva u nekadašnjoj Kraljevini, posebno zanimljiva zbog novog konstrukcijskog okvirnog sustava izvedenog u armiranom betonu, a izvođač je bila tvrtka Kodlova prijatelja Krstulovića. Ta je zgrada činila je važnu kariku u prodoru suvremene moderne europske misli u graditeljstvo ovog prostora. I Kodlov hotel "Ambasador" iz 1937. godine nepovratno je izbrisan prije samo nekoliko godina... Ostala je samo zgrada škole "Dobri", koju je Kodl projektirao, a izgradila tvrtka Lovre Krstulovića, koju će nakon rata "pretvoriti" u poduzeće "Pomgrad".
PAMETNI GRADONAČELNIK
Ostali su, doduše, i neki manje "vidljivi" radovi, primjerice postament na kojem i danas stoji Grgur Ninski, djelo Ivana Meštrovića, a također i postament na kojem stoji Meštrovićev spomenik Marku Maruliću, no to su manje važni, premda zanimljivi detalji. U takvu zanimljivost spada i Kodlov projekt trafostanice u Dujmovači iz 1926. Zanimljivo je da je Split otprije sto godina prihvaćao Kodlov arhitektonski izraz kao jezik novog, europskog, modernog vremena, djelomice i stoga što je, za razliku od danas, općinska vlast za kapitalne objekte raspisivala međunarodne natječaje te je tako i "usisavala" dio avangardnih strujanja i pokreta.
Ruku na srce, za takvu sliku međuratnog Splita dobrim je dijelom zaslužan i gradonačelnik Ivo Tartaglia, koji je u svome desetogodišnjem mandatu na načelničkom mjestu, od 1918. do 1928., i kao političar, ali i kao intelektualac koji je studirao u Zagrebu, Beču i Grazu, pridonio njegovu razvoju i modernizaciji. Upravo su Ivo Tartaglia i njegova vizija grada ponajviše obilježili izgradnju i arhitekturu Splita između dva svjetska rata.
– Arhitektura sadrži privilegiranu dimenziju koja je čini suštinski drugačijom od ostalih umjetničkih disciplina. Ona je ljudima korisna – kaže arhitekt Damir Rako. – Ta utilitarna komponenta, za razliku od estetskih, često kućama osigurava dugovječnost. Bez obzira na to sagradimo li dom, ustanovu, trg ili hram, arhitekturu će teško sačuvati njezina ljepota. Spremnost na promjene, prilagodljivost i nova svrha čine arhitekturu vitalnom kroz duga razdoblja. Upravo je Split briljantan spoj antičkog savršenstva, novih stilova i pučkih dogradnji. Split je poput prostornog stroja u kojem se uporno izmjenjuju konstrukcija i destrukcija. Građenje i rušenje – kaže Rako.
Nakon Prvog svjetskog rata Split je malo-pomalo postajao pretijesan za sve koji su u njemu tražili novi život. Problem je bila i stambena izgradnja, a naseljavanje pučanstva iz okolice izazvalo je u poslijeratnim godinama veliku stambenu krizu. Broj stanovnika stalno je rastao, i to od otprilike s 24 na 45 tisuća ljudi, koliko ih je bilo pred sam Drugi svjetski rat.
Rastućem gradu i novim upravnim, gospodarskim i kulturnim funkcijama koje je Split dobio ulaskom u jugoslavensku zajednicu bile su potrebne i nove, prikladne i reprezentativne javne građevine. Za izradu idejnih rješenja raspisivali su se javni natječaji, ukupno njih 27, većim dijelom međunarodnoga karaktera. Na čelu odbora koji su odlučivali o tim natječajima punih deset godina bio je gradonačelnik Tartaglia.
ZGRADE UMIRU OD SAMOĆE
Ono što je još sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća Josip Kodl ponudio u prometnoj regulaciji rastućega grada i danas se čini kao rješenje iz kristalne kugle. Naime, Kodl je još 1923., sudjelujući na međunarodnom natječaju za regulacijski plan Splita, smjestio trgovačku luku u poljudsku uvalu, zapadnu obalu namijenio je šetnici, a glavnu prometnicu s Gradskom lukom predvidio je smjestiti iznad tunela nad željezničkom prugom. To rješenje ni do danas, nažalost, nije realizirano. No puno je toga srušeno...
– U Splitu je to "povijesno opravdano", ali uništavanje Kodlove arhitekture bez šanse za obnovom ipak je pucanj u vlastitu kulturu – kaže Rako. – Zatiranje progresivnih i modernih ideja iza pseudograđanske monotonije. Najznačajnija Kodlova sačuvana zgrada je Osnovna škola "Manuš-Dobri". Izgrađena je 1930., a nalazi se u zoni blokovske gradnje, koja je u tom dijelu Splita bila aktualna koncem 19. i početkom 20. stoljeća.
Kodl vrlo inteligentno pozicionira školu kao završetak bloka između Bihaćke, Slavićeve i Kliške ulice. Impostacijom volumena škole stvara se zeleno dvorište u unutarnjem dijelu bloka, dok se s vanjske strane afirmira školski trg i igralište – objašnjava Damir Rako.
– Ipak, uz sve urbanističke i arhitektonske kvalitete, ova zgrada opstala je zbog važnosti škole koja trajno egzistira u njoj – priznaje Damir Rako. – Sudbina "Gusarova" doma i hotela "Ambasador" podučava nas koliko je rizično i beznadno kada kuća ostaje sama, napuštena i bez ljudi koji joj daju svrhu i smisao. Usprkos stalnom građenju i rušenju, uspomena na Josipa Kodla bit će čvrsto upisana u graditeljskom nasljeđu našeg grada – zaključuje arhitekt.
Ipak, teško je ne primijetiti da je, usprkos nedvojbeno golemom doprinosu izgradnji Splita, u samo pola stoljeća nakon smrti Josipa Kodla njegovo ime u široj javnosti potpuno zaboravljeno i zapostavljeno. Je li vrijeme da se taj zaborav prekine, te da barem nešto, ako već ne i sama slavljenička škola "Dobri", ponese njegovo ime, možemo samo nagađati.
