U Oris Kući arhitekture u Zagrebu otvorena je izložba "Sunčana strana modernizma: Turistička arhitektura u Hrvatskoj 1962. – 1972." a do konca listopada mogu se pogledati projekti arhitekata Ante Rožića, Julija DeLuce, Matije Salaja, Borisa Magaša, Branka Žnidareca, Petra Kušana, kao i originalni radovi umjetnika Ede Murtića, Jagode Buić i Dušana Džamonje koji su u to vrijeme ukrašavali interijere jadranskih hotela.
Izložba pokriva razdoblje u kojem su arhitektonska rješenja hotelskih objekata na našoj obali bila relevantna u svjetskim okvirima te predstavljaju zvjezdane vrhunce hrvatske arhitekture uopće. Važan dio izložbe čini serija turističkih projekata koji su uključeni u selekciju izložbe "Prema konkretnoj utopiji: Arhitektura u Jugoslaviji, 1948. –1980." u newyorškom Muzeju moderne umjetnosti (MoMA). Član kustoskog tima newyorške izložbe bio je arhitekt, pisac i urednik Maroje Mrduljaš, uz kolegicu Miru Stanić ujedno potpisnik i zagrebačke izložbe, koji naglašava da se ona nastavlja na dvije izložbe održane u Galeriji Dessa u Ljubljani i u Galeriji Pečarič u Piranu.
– Izložba u Zagrebu pokriva sva mjerila turističke arhitekture, od urbanizma kojim je koordiniran razvoj obale, preko same arhitekture, pa do umjetničkih radova i dizajna koji su bili integralni dio projekata – kaže Mrduljaš. – Željeli smo pokazati da je riječ o jednoj cjelovitoj kulturi, o razdoblju koje je nastojalo sagledati cjelinu urbane preobrazbe obale i gdje su različite discipline radile zajednički.
Urbanisti, arhitekti, umjetnici, dizajneri, svi su oni bili u interakciji i dijalogu, a imali su i značajan društveni domašaj, slušalo ih se kao stručnjake koji su imali završnu riječ. Sačuvati barem jedan objekt iz razdoblja visokog modernizma u izvornom obliku bilo bi izuzetno važno, jer bi sačuvali ne samo arhitekturu nego čitav jedan sustav vrijednosti. Imamo sreću da je hotel "Maestral" u Brelima, vjerojatno najljepši modernistički projekt na našim prostorima, ne samo u domeni turizma nego generalno, u izvornom stanju i imamo priliku sačuvati barem jedan cjeloviti primjer kulture modernizma za buduće generacije.
Što karakterizira projekte jadranskih hotela u tom razdoblju?
– Šezdesetih i početkom sedamdesetih godina turistička arhitektura je područje istraživanja u kojem se modernizam nastoji povezati s mediteranskim kontekstom: s klimatskim i topografskim datostima, graditeljskim nasljeđem, načinima života. Ta veza nije uvijek očita, no riječ je o preuzimanju koncepata i principa građenja na Mediteranu i najlakše ih je objasniti na primjerima. Ako pogledate radikalne projekte, poput danas srušenoga hotela "Plat" u Mlinima, vidjet ćete da je prilikom gradnje minimalno intervenirano u topografiju, a da je ta megastruktura formalno bogata, sastavljena od mnogo malih elemenata koji podsjećaju na tradicijsko mediteransko naselje, samo velikog mjerila i gustoće. Radovi Ante Rožića u Brelima, pak, izvanredno pokazuju postepeno pretapanje unutarnjeg i vanjskog prostora, doživljaj njegove arhitekture uvijek je istovremeno i doživljaj prirode.
MARKETINGAŠI PRETEKLI ARHITEKTE
Naši autori afirmirali su se na međunarodnoj sceni. Što je po vašem mišljenju presudno dovelo do toga?
– Nije sva turistička arhitektura bila napredna, no pojedini hrvatski primjeri koje pokazujemo na izložbi možda su i najbolje što je u turističkoj arhitekturi ostvareno igdje na svijetu. Masovni turizam globalno uglavnom nije bio prilika za arhitektonske eksperimente, to je bila komercijalna domena. Naši arhitekti i urbanisti, a u suradnji s povjesničarima umjetnosti bili su u prilici nametnuti se u procesu ubrzane urbanizacije obale. Posebno je važna bila svijest da se radi o regiji koja je kolijevka urbane kulture u Hrvatskoj s kontinuitetom od predantičkih vremena. Postojala je zajednička svijest o osjetljivosti tog prostora i to je nametalo kriterije i osjećaj odgovornosti. Hrvatska arhitektura tada je na jednom od svojih vrhunaca, djeluje generacija izvanrednih arhitekata koja ima puno prilika za realizaciju, a njihova kreativna sloboda je izuzetno visoka. To je kombinacija različitih društvenih čimbenika koja je dala izvanredne rezultate.
Koliko su sretno prošle obnove tih hotela, mogu li se izdvojiti pojedinačni primjeri?
– Nije jednostavno prilagoditi hotele šezdesetih i sedamdesetih godina suvremenim standardima. Hotelska industrija se promijenila pa su zajednički prostori postali preveliki, a sobe premale. No prilagodbe nisu nemoguće i sve je stvar ravnoteže i razumijevanja, nešto se može i radikalno promijeniti, a nešto je potrebno sačuvati u izvornom obliku. Preoblikovanje hotela trebalo bi biti kreativan čin i za kvalitetne arhitekte to je zanimljiv izazov. Obično se misli da treba štititi vanjštinu zgrade, a da se interijeri mogu potpuno preoblikovati. No to je previše shematski pristup, neki dijelovi eksterijera se mogu promijeniti, moguće su i dogradnje koje slijede izvornu koncepciju, a neke dijelove interijera, uključivo i opremu bilo bi vrijedno sačuvati.
Neki hoteli su ruševine, a neki su neukusno preoblikovani. Primjer dobre obnove je hotel "Palace" u Dubrovniku, ali samo kada je riječ o sobama, na kojoj su radili 3LHD i Grupa. Primjer loše obnove je hotel "Libertas", također u Dubrovniku, koji je izvorno zamišljen kao sustav potpuno ozelenjenih terasa, a hotel bi bio stopljen s topografijom. Već i sami arhitekti su nadogradili kat na izvorni projekt, a danas je hotel još više nametljiv u okolnim vizurama.
Je li uopće moguće u današnjem vremenu ostvariti projekt sličan onome iz toga zlatnog razdoblja?
– Danas arhitekturom dominira generički stil koji nazivamo "Air space", a koji nastaje pod utjecajem društvenih mreža, internetskih servisa za bukiranje hotela i globalnih proizvođača namještaja poput Ikee. Čitav svijet počeo je izgledati isto. Arhitekti su izgubili svoju poziciju i utjecaj pa se u industriji turizma više slušaju konzultanti koji dolaze iz domene marketinga i ekonomije turizma. Urbanizam je uglavnom postao politički servis za ispunjavanje investitorskih želja. Arhitektura u takvim uvjetima teško može razvijati autentične koncepte.
