...Ne suči tamo, suči amo! Življe malo! Bravo stara, crvena je ponat! ' Ajde zelena. Gledaj proć' kroz ovu ravnicu. Dobra...
Tako zvuči kad Župke na terinu zaigraju na boća pod stručnim okom trenera Antuna Tabaina, poznatijeg kao Tonči. Zašto terin, pitamo. 'Teren je nogometni, a ovo je terin'. U ekipi je 17 žena, plus Tonči. Zbog covid situacije treninga trenutno nemaju. No, okupila se uz trenera i petorka Sonja Mišić, Ksenija Zec, Ivanka Zec, Pave Miloslavić i Katica Previšić na terinu u Donjoj Čibači, samo zbog Dubrovačkog. Nisu oni ni udruga ni društvo, objašnjavaju, samo vesela ekipa umirovljenica koja se aktivno druži i uvijek je spremna na smijeh i zafrkanciju. Uz zabavu bude i ozbiljne igre, a koliko profesionalna, ostavljamo na procjenu Tončiju, župskom meštru od balota.
Ljubav za balotanje rodila se za lanjskog izleta na Elafite, jer ove Župke vole i putovanja.
- Mi na Šipanu u Suđurđu, a kraj nas terin pun boća. Malo smo se zafrkavale i meni sinulo, organizirat ćemo se. Već početkom rujna imali smo prvi trening u Donjoj Čibači. Uhvatili smo trenirat' četvrtkom. Išli smo i na Donji Brgat i tamo par puta vježbale – priča Sonja Mišić.
Boćama po koroni
Nabavile su i boće 'talijanske, ženske, fi 80',. Iskreno priznaju da se baš ne razumiju u te mjere ali 'muške su veće, fi 100'. Imale su 22 treninga i jednu utakmicu. Bile su gošće boćari(ca)ma iz Plata kada su otvarali terin. Tko je pobijedio ne znaju jer 'nije ni važno, bilo je super'.
- Završilo je 1:1, a igra manjifika – kroz osmijeh dobacuje trener.
Da korona nije pomrsila planove, vjerojatno bi se i boćarice iz Plata organizirale. Spominju i žene iz Postranja jer i tamo ima boćarski terin. Bilo bi to pravo općinsko natjecanje u balotanju za žene. Dok to ne bude, ova vesela ekipa boćama udara po koroni koliko i kad mjere to dopuštaju.
- To nam je rekreacija i druženje. Što više falijvamo, to nam je zabavnije. Trener nam je rek'o neka pravila i mi to kao poštujemo, ali kad baciš boću pa ona pođe ko zna đe, što ima veze, baciš drugu – iskrene su boćarice pa nastavljaju:
- Imamo mi i binga, ali to je cicili – micili, peset, šeset, osamdeset... a boće su rekreacija. Zamislite ljeti boća u jednoj, sladoled u drugoj ruci i igraš. To je ljubav. Nogomet nije opcija, slomile bi noge kakve smo. Ali igrat ćemo mi na ljeto i odbojku na pijesku, doli u Kuparima.
Čupeji na glavi
U pet minuta s ovom ekipom shvatite kako su druženje, zabava i smijeh ono što ih godinama čvrsto veže i pokreće. Neraspoloženju mjesta nema. Pitamo trenera ljute li ga ponekad svojom igrom:
- Nemoj me to pitat, preskoči tu temu – pa još dodaje:
- Kad idem iz doma, žena me lijepo uredi. Kad dođem ođe, čupeji mi na glavi stoju.
- Naš Tonči bježi iz doma. Bježi od jedne žene da bi doš'o ođe đe nas je 16 – ne ostaju dužne boćarice.
Dok smijeh ne prestaje, još nam otkrivaju kako je dobar dio ekipe bio aktivan u Župskom karnevalu pa nas ne čudi silna zafrkancija.
- Ustvari one se rugaju sa mnom, napiši to velikim slovima – kaže Tonči na pitanje 'je li trener strog'. Pa boćarice odgovaraju:
- Vazda viče, dere se i kad priča, ali mi ne obadamo. A đe kad igramo pa dekolte smeta?
- Znači, u dolčevitama dolazite igrati?
- A nego! Onda trener mjeri dvije boće pa zaboravi koja je bliže - i opet sve završava smijehom.
Iako ih je 17 na popisu,na treninzima ih nema toliko.
- Sve smo babe, pa čuvaš unučad, ova ima bolest u kući, onoj ne daju iz kuće radi korone... imamo i viber grupu za dogovor. Obično nas bude osam, što je dovoljno jer igramo između sebe sa zelenim i crvenim boćama – kaže nam Sonja. A imaju ih 16. Po četiri boćarice u dvije ekipe. Svakoj dvije boće. Takvo je i pravilo, kažu. Igra se do 11 ili 16 ponata, imaju i semafor na terenu. Napravio ga je trener Tonči koji 'kotura odavna'. Bio je član kluba Trgovište pa HTP Mlini. Koje su vještine bitne kod boćanja, zanima nas.
- Dobar vid, bit koncentriran i imat' mirnu ruku. Treba naviknut' putanju. Boću bacit' bliže bulinu, a ako je udaljenost blizu, onda mjeri – pobrali smo u jedno odgovore okupljenih.
- Sad bi i ona došla na boća, kako nećeš – dodaje simpatično trener. Valjda ih je 17 više nego dovoljno. Šalu na stranu. Uz rekreaciju i smijeh, dobrodošla je i meza. Uvijek je tratavanje, kažu, pa smišljaju što bi oni mogli ponudit' kad im u Čibaču dođu boćari(ce) iz Plata ili Čilipa.
- Oni su imali janjca, mi možemo pizzu u desetero, i to onu 'to go' – i opet red smijeha. Pa će Sonja Mišić:
- Probile smo mi općinu, invitali nas u Čilipe, čim se smiri situacija u Župi i Konavlima. Idemo tamo zaigrat', reko je Niko Bačan da ima ispod Doma terin i pozvane smo s njegovim boćarima zaigrat. Učinit će i roštilj.
Montura i senjali
U sportskom duhu ove su Župke izradile i monture. Imaju i listove, senjale. Ekipa koja igra s crvenim boćama zakači crveni list, ona sa zelenim boćama, zeleni.
- To su nam znakovi raspoznavanja da znamo 'ko s kim igra jer dogodi se da zaboraviš. Monture su nam idealne i ljeti i zimi, a za ne falit, robu nam je platila Općina. I bedževe su nam financirali, a listove smo mi kupile – kaže vesela ekipa a Sonja još dodaje:
- Dobili smo pojačanje iz Amerike. Moja sestra je došla lani u veljači iz Amerike, strah je vratit se radi zaraze. I ona je naša boćarica. Tako da se za nas zna i preko bare. Već su slike pošle u svijet. Mi smo vam međunarodna grupa. Širimo se brže od korone.
Ne sumnjamo kako će se za ovu veselu župsku ekipu uvijek spremnu na smijeh i veselje, još puno čuti.
