Nakon prometne nesreće na području Opuzena u kojoj je smrtno stradao 25-godišnji mladić, ali i prometnih nesreća na širem dubrovačkom području, Denis Pavela iz Udruge Sigurnost u prometu Dubrovnik poslao je apel svim roditeljima:
Dragi roditelji u zadnje vrijeme smo "bombardirani" tužnim i tragičnim vijestima na naslovnicama naših medija, posebice se to odnosi na dane vikenda pa tako i ovo nedjeljno jutro na području grada Dubrovnika. Koliko vas je sjelo u vozilo sa svojim djetetom, posebice djetetom koje je tek položilo vozački ispit, preko vikenda, od petka popodne sve do nedjelje ujutro? Je li ima takvih!? Nema?
Jeste li ikada, nakon što je vaše dijete položilo vozački ispit sjeli s njim u vozilo kako biste procijenili vozi li odgovorno, sigurno, pažljivo, defenzivno…, pa mu bez straha možete dati ključeve vašega automobila?
Vjerujem da je većina vas slijepo vjerovala da je sve o vožnji vaše dijete naučilo tijekom onih sati teorijske nastave i otprilike isto toliko sati vožnje tijekom osposobljavanja. Isto tako, zašto sumnjati u svoje dijete! Ipak vaše je dijete divno, u školi dobro uči, pa ga za to, posve razumljivo, treba odmah nagraditi. Često ta nagrada bude u obliku kupovine automobila, što bržeg po mogućnosti da ima puno "konja", marke i tipa koja stvara zavist kod njegovih kolega i prijatelja, a ljubomoru budi kod neprijatelje. Vožnja može početi!
Sve u pravilu i počinje idilično, bajkovito kao u bajkama braće Grimm! Djeca su presretna, roditelji ponosni, tata grli sina, mama kćer. No, je li baš sve tako idilično!? Zbog ponašanja mladih, kada roditelji nisu uz njih, žanr toga filma može se vrlo brzo promijeniti. Cesta postaje surova stvarnost, zidovi i stupovi su uvijek na pogrešnom mjestu, provalije duboke, staklo oštro, drugi automobili prebrzi, kamioni i autobusi bezobzirni, veliki i silni, stijene tvrde, cesta začudo skliska, drugi vozači i pješaci neoprezni, netolerantni…. Žanr filma se brzo, iznenada pretvara u tragediju ili katastrofu!
Roditelji će uvijek naći opravdanje za sve što čine njihova djeca. Iako je i to ljudski - pružiti im podršku u nepodopštinama, ali se pitamo gdje je tomu kraj? Što kada postupci njihove djece u prometu postanu posve neljudski i društveno neprihvatljivi – počnu ugrožavati živote i imovinu ostalih sudionika prometa? Ništa nećemo naučiti od drugih i iz tuđih pogrešaka! Roditelji će uvijek izabrati najskuplju metodu učenja – onu na vlastitim propustima i pogreškama. Teško je razumjeti tu pretjeranu roditeljsku ljubav prema njihovoj djeci.
Tu više nema idile, tu ne pobjeđuje dobro, svakodnevne crne kronike na to upućuju, crni vikendi, izgubljene mlade generacije, nema više sretnih završetaka….. Kada vidimo statistike stradavanja mladih u prometu umjesto sretnih završetaka, najčešće sve završava na krovu, pod kotačima, u vatri, provaliji, oko drveta ili rasvjetnog stupa, na patologiji, a ako imate sreće u najboljem slučaju završava se u OB Dubrovnik ili invalidskim kolicima.
Kada ćemo kao roditelji shvatiti da moramo biti odgovorniji? Kao da se vodimo predrasudama, pa što će drugi reći, susjedova djeca imaju automobil, a moja da nemaju, pa neće moje dijete ići pješke ili JGP Libertas sa pokazom, sramota!
Na kraju, pravo pitanje koje se svi moramo zapitati, da li činimo sve ispravno za svoju djecu, kako nam ona to vraćaju i da li podilaženjem njima izbjegavamo sudjelovati u prometnom odgoju i prevenciji stradavanja mladosti na našim cestama!?