Hrvati su poludjeli za oružjem, grme mediji o porastu zahtjeva za izdavanje odobrenja za nabavu oružja u posljednje tri godine. Ministarstvo unutarnjih poslova javlja kako je u vlasništvu građana čak 314.783 komada vatrenog oružja, od čega 18.705 dugog i 85.963 kratkog.
Konfliktnima pristup zabranjen
U evidenciji je i 34.550 komada oružja kategorije C koje služi za glasne pucnjeve uz još 6565 bitnih, odnosno odvojivih dijelova oružja kod ispaljivanja streljiva. A novi se zahtjevi gomilaju iz dana u dan...istina, ove brojke uključuju i oružje policajaca, vojske, zaštitara, pravosudne policije, sportskih i streličarskih organizacija i ostalih ovlaštenih državnih službi, a treba razlikovati i pravo na držanje te držanje i nošenje, no činjenica je da je pušaka i pištolja u optjecaju sve više.
Dubrovačko područje balistički je, na sreću, svjetlosnim godinama daleko od Sjedinjenih Država gdje samo do kraja ožujka bilježe 128 masovnih pucnjava s poginulim žrtvama, no izdvojeni slučajevi u našoj blizini pozivaju na oprez. Koliko su opasni kućni arsenali pokazuje i najsvježiji primjer ubojstva na Kantafigu, gdje je sin osumnjičen da je hicima iz vatrenog oružja usmrtio bolesnog oca:
Bivši službenik MUP-a, umirovljenik Mladen Gojun, smatra da kod statistike o pojačanom naoružavanju treba istražiti je li posrijedi samo sigurnosni aspekt ili je do trenda, generacijskog, supkulturnog...
- Imate individualni pristup naoružavanju, a postoje i zajednice gdje je poželjno nositi vatreno oružje. Kriminalni milje je priča za sebe, a problematična je i dostupnost automatskog oružja koje je, iako zabranjeno, na crnom tržištu očito lako nabaviti, što vidimo i iz aktualnog suđenja Filipu Zavadlavu za višestruko ubojstvo u Splitu. Posjedovanje oružja podrazumijeva da štitiš samo vlastiti dom i obitelj i ništa više. Procedura dobivanja oružja ‘za osobne potrebe’ kod nas je iznimno stroga, nije dovoljno samo liječničko uvjerenje da si psihofizički zdrav, već trebaš i dobar razlog za držanje oružja, nikad ne znaš što je kome u glavi - upozorava Gojun i dodaje kako valjan razlog može biti osobna zaštita u odnosu na posao koji pojedinac obavlja ili njegova društvena pozicija. Političari višeg ranga, naravno, imaju osiguranje, no netko tko raspolaže velikom imovinom ili je već dobivao prijetnje može biti kandidat. Oružje ni u kojem slučaju neće dobiti konfliktna osoba ili netko s mutnim backgroundom.
- Što se tiče lovačkog oružja, i tu postoji jasna procedura, osim članstva u lovačkom društvu, kandidat mora imati položen ispit i prolaziti redovite provjere a 99,9 posto ljudi stvarno koristi oružje s ciljem bavljenja lovom – napominje sugovornik.
Još smo traumatizirani
Da porast potražnje i nabave oružja među civilima pokazuje da u društvu postoji određeni osjećaj nesigurnosti, uvjerena je i predavačica skupine socioloških predmeta na Sveučilištu u Dubrovniku doc. dr. sc. Nikolina Hazdovac Bajić, viša asistentica s Instituta društvenih znanosti u Zagrebu:
- Istraživanja pokazuju kako je osobna sigurnost primarni razlog nabave oružja. Ljudi se osjećaju sigurnije ako imaju oružje, često ne razmišljajući koliko ono može biti opasno za njih same ili druge u njihovoj blizini. A svijet u kojem živimo posljednjih godina prošao je kroz različite globalne šokove – migrantske krize, pandemiju, rat Rusije i Ukrajine i ekonomske i socijalne krize koji su ovi događaji izazvali. Mi uz to još uvijek imamo i vlastitih trauma od rata. Suvremeni svijet brzo se mijenja, a mi smo kao obični građani često izgubljeni, osjećamo egzistencijalni strah i imamo potrebu zaštititi sebe i bližnje – ističe Hazdovac Bajić i podsjeća kako i mediji, ali i popularna kultura kroz filmove, serije, knjige, računalne igrice često pojačavaju dojam da je svijet na korak do potpune katastrofe i da do društvene anomije može doći preko noći.
Nikog nisu ozlijedili
- Ekonomska i fizička nesigurnost pogoduju i ksenofobiji, snažnijoj solidarnosti unutar grupe, autoritarnoj politici i krutom tradicionalizmu i konzervativizmu. Ako se ovoj situaciji doda i konzumerizam i komodifikacija svega, onda oružje postaje tek još jedna stvar koja se može prodati i na kojoj se može dobro zaraditi – veli sugovornica. Dodaje kako je u Hrvatskoj, premda imamo jako uspješnu tvrtku koja proizvodi oružje, procedura stjecanja prava na kupovinu oružja komplicirana i dugotrajna, traje i po nekoliko mjeseci.
- S druge strane, kao i većina naših propisa, ona nije potpuno jasno definirana i neujednačeno se provodi pa se može na neki način “izigrati”. Najviše se, prema dostupnim podacima, oružja izdaje u svrhe lova te u svrhu bavljenja sportom, a na trećem mjestu je samoobrana. Budući da MUP nije sklon izdavanju oružja u samoobrambene svrhe, veći broj građana zapravo traži oružje u svrhu lova, a da se lovom uopće ne bave jer znaju da će tako lakše dobiti dozvolu – smatra sociologinja.
A budući da se vatreno oružje u Dubrovniku prigodno kroz godinu koristi i u ceremonijalne svrhe, strogom nadzoru podliježu i Dubrovački trombunjeri. Članovi društva strogo poštuju odredbe Zakona o oružju koji trombune smješta u oružje skupine C, a ta obuhvaća topove, kubure i ostala oružja koja se eksplozivno pune na ‘usta’ cijevi:
- Budući da naše naoružanje nije ni dekorativno ni arhivsko, već je aktivno i ima ubojitu moć, prvo smo morali putem MUP-a registrirati sve aktivne trombune koje su njihovi stručnjaci baždarili i obilježili. Pravilo je da samo evidentirani rukovatelji mogu ispaljivati plotune. Kod glasnog pucanja na javnim nastupima dužni smo navesti tko će i kako ispaljivati kako bi se u slučaju kakve nezgode točno znala pojedinačna odgovornost. Što se nabavke punjenja za trombune tiče, mi crni barut kupujemo u Hrvatskoj, gdje su za prodaju ovlaštena dva proizvođača.
Ciklički dvaput godišnje kupujemo točno određene količine baruta za javne manifestacije i gostovanja. Od nabavljenog 90 posto potrošimo za festu svetog Vlaha, pa ni nema potrebe za skladištenjem ili evidentiranjem baruta – objašnjava Tomislav Macan i napominje kako su u Društvo dvojica članova, posebno obučena za rukovanje vatrenim oružjem, ovlaštena da kolege trombunjere obuče rukovanju na odgovoran način.
Dubrovački trombunjeri kroz desetljeća postojanja, kaže, nikad nisu ozlijedili treću osobu koja nije član udruge:
- Imali smo kod trombunjera par ozljeđivanja ruke. Zbog dotrajalosti trombuna zna bi se komad drva kod ispaljivanja nekome zabiti u dlan kod ispaljivanja, ali ozljede nisu bile teške niti je stradao itko sa strane – otkriva Macan.
