Znam da smo, svi do jednoga, zgroženi posljedicama potresa koji je pogodio Tursku i Siriju. Broj poginulih je do pisanja ovog teksta prerastao je 25 tisuća i raste iz sata u sat. Ponosan sam što je Hrvatska odmah poslala potražni tim od 40 ljudi, iako smo i u tome debelo zasr*li. U trenutku kad svaki potrošeni minut čini razliku između života i smrti, naš je potražni tim tri dana putovao autom. Umjesto avionom, kao što su putovali potražni timovi iz bolje organiziranih zemalja. Poput Srbije i Crne Gore, da ne ispadne uvijek da se uspoređujemo s neusporedivim. Tu smo, kažem, organizacijski zatajili, ali smo pokazali dobru volju.
Kako su društvene mreže ogledalo društva, sjetio sam se kako smo se svojedobno svi na facebooku solidarizirali s novinarima pariškog časopisa Charlie Hebdo.... Svi su na svoje profile, makar negdje okačili porukicu - Je suis Charlie. Pa onda kad je bio potres na Haitiju - Pray for Haiti. Pa onda Pray for Notre Dame. I konačno, kad je potres uzdrmao Zagreb i nagrdio Baniju, odnosno Banovinu - Pray for Zagreb i Pray for Croatia. Iskreno, cijeli taj Pray-for-pokret mi je odvratno licemjeran. Možda me novinarstvo učinilo sumnjičavim, donekle bešćutnim, lošijim čovjekom. Možda je ljudima doista stalo kad na svoj facebook profile “okače” molitvu za Pariz, Haiti, Petrinju, Vukovar... I zato ipak čekam taj trenutak kad će se netko sjetiti i staviti - Pray for Turkey & Syria.
Zašto je sve to važno?
Posljednjih 50 godina u našoj zemlji se dogodio 91 jaki potres, a ukupno je registrirano 200 potresa magnitude veće od 6 stupnjeva po Richteru. Njih 27 imalo je magnitudu veću od 6,7 stupnujeva po Richteru. Dubrovnik je lokacija za koju naši seizmolozi predviđaju da je može zadesiti potres magnitude 7,5 stupnjeva po Richteru. Jedva koju decimalu slabiji od onog koji je upravo zadesio Tursku i Siriju.
I što je najgore, Dubrovnik je kroz povijest doživio čak i jači potres. Onaj što se dogodio 6. travnja 1667. oko 8.45 imao je, smatraju stručnjaci, magnitudu 7,6 stupnjeva po Richteru. Poginula je polovica gradskih stanovnika, njih oko 3000. Ne želim ni zamisliti što bi se dogodilo danas. Moram biti iskren, i meni je bilo malo smiješno kad se Mato Franković krajem prošle godine pohvalio kako je Dubrovnik prvi grad u Hrvatskoj koji je odredio prihvatne zone za evakuaciju građana u slučaju potresa. Zafrkavao sam se kako će u potresu najviše stradati Sanitat jer će ostat bez parkinga. Ali ajmo sad malo razmišljati o tome kako će proći neboderi u Gružu koji su i danas teško dostupni za sve hitne intervencije. Slično je na Kantafigu, Babinom kuku....do Bolnice vodi samo jedna cesta. Ako bi Pelješki most i ovaj preko Omble izdržali, što će biti s uskom i krivudavom magistralom koja je i dalje je jedina cesta do Dubrovnika, jedina koja vodi do Župe i Konavala. Znajući da naše potražne timove na put šalju autom, ni na običnu vježbu ne bi iz Zagreba stigli do Grada brže od 5 do 6 sati.
U svakom slučaju, ako smo već zakasnili u slučaju Turske i Sirije, još smo na vrijeme da za facebook dizajniramo neki šesan logo - Pray for Dubrovnik.