Svima nama koji smo u Dubrovniku rođeni i svima koji su Grad odabrali kao svoje životno odredište, Festa svetoga Vlaha predstavlja duhovni orijentir našeg identiteta. Trenutak je to i za provjeru godišnjih rezultata koje vlast simbolično pokazuje svojim građanima, a našem parcu daju na blagoslov. Red svečanih pozdrava i prigodnih govora, pa red pjesme i onda opet red govora, pjesme, nagrada laureatima, pa onda opet pjesma, Linđo......
Trenuci su to u kojima shvatiš da si s godina malo smršavio, i da je sve teže sjedati na kostima. Ili je naprosto do stolica kojima je došlo vrijeme da im se fudra malo osvježi. Svaki put je ta svečana sjednica gradske Skupštine nekako ista, ali pođeš tamo punog srca i s veseljem u duši. Vrhunac svečanosti dođe nakon dodjela godišnjih nagrada. Ono kad teatar ispuni Himna svetoga Vlaha, a oči pune suza. Što zbog istinske ljubavi i poštovanja prema našem nebeskom zaštitniku, što zbog sjedanja na kostima. Bude tu i đekoja suza radosnica što je preljevni ventil izdržao do kraja; duže nego onim mladim gosparima što su skupili tunju neđe između Radojke Šverko i Linđa.
Međutim, nije to uopće dosadno i nezanimljivo, samo treba znat slušat. I gledat. Čitat između redaka. Jednim okom gledat govornika, a drugim pratit onoga kojemu se obratio. Ali ga nije spomenuo. I za rijet pravo, ispratio sam gospare Pera Poljanića i Nikolu Obuljena, grintavog a dobrodušnog Vida Bogdanovića, Dubravku Šuicu, vidovitog Andra Vlahušića, pratim sad i Mata Frankovića, ali nikad nisam vidio (odnosno čuo) jačeg voleja u ovoj prigodi od Marka Potrebice, predsjednika dubrovačke gradske Skupštine.
Ako ćemo nogometnu paralelu potegnut, uzeo je loptu na vrhu šesnaesterca, protutnjao po lijevom krilu (da, da baš po tom krilu; ne onom desničarskom), publika se u prvim redovima već trgnula sa stolica (a da nije ipak do stolica?), prođe on pokraj šutljive obrane i.... Stane na loptu pa počne pričat o kršćanskoj tradiciji. Rezultat ostane zero-a-zero i bez modrica, ali svi znamo da je mogao zabiti.
Aludirao je na Pelješki most i brzu cestu koja ima tek dvije trake i mogućnost pretjecanja samo na jednom mjestu. Gužve su tu bile i u prošloj, a kakve će tek biti u ovoj, “šengenskoj” godini. A onda je, sve samo ne ponizno, zamolio nadležne (a nadležni su njegove stranačke kolege) da se konačno uhvate posla oko državne ceste koja spaja Dubrovnik i Zračnu luku. I to ne onako ćopavo kako su to zamislili. Nego da se alavija uhvate posla. Ne može se, kaže on, u 2023. cesta graditi po planovima starima 40 godina. Rekao im je da novi projekt brze ceste ne može biti upgrade stare magistrale. Jer je njome prije 4 godine zimi prolazilo 14.025, a ljeti 24.066 vozila. Treba učinit po dvije trake u jednom i dvije u drugome, inače - piši propalo.
Ako se “oni odozgor” naljute na Marka i na Mata, dobro bi bilo da opozicija iskoristi prijelazni rok.
Pa vi sad čitajte između redaka...