“Ovo izgleda poput zelene podloge najvećeg biljarskog stola na svijetu,” našalila se prijateljica koja je po prvi put ugledala deltu Neretve. Očito tako nešto nije očekivala. Odmak od Jadranske obale, krševitih planina i mora. Moram priznati da je nizina prostrta pred nama zaista bila impresivna, kao dubrovačka verzija Velike nizine u Kanzasu. Ispresijecana brzim kanalima za navodnjavanje i gnojenje, Neretva probija put poput ogromne autoceste te s bogatstvom flore i fauna čini ovo mjesto kao da je priroda tu dala svoj maksimum.
Svo to bogatstvo i različitost nadomak Dubrovnika, za mnoge od nas - tako blizu, a tako daleko! Mislim da sam u ovim močvarnim krajevima, Evergladesu naše županije (veliko močvarno područje na Floridi), zadnji put bio prije dvije ili tri godine. I sad sam došao u društvu grupe stranaca i prijatelja u potrazi za nečim novim i uzbudljivim. Bit turizma jest pričanje priča i stvaranje gostima trenutke za pamćenje. Na samom početku dana nisam ni slutio da ću usred močvare i sam doživjeti trenutak za pamćenje. Neretva je nakon ugrijanog Grada i gužve bila poput daha svježine, kao prirodni F5, tipke na kompjutoru za osvježenje stranice.
Počevši od nevjerojatnog muzeja u Vidu i kolekcije rimskih artefakata i statua iz vremena prije nego je Krist hodao svijetom. Nevjerojatno je koliko su već tada Rimljani bili napredni. “Zapravo, dosad je otkriveno i istraženo tek 3 posto od cjelokupnog rimskog nalazišta na ovom prostoru,” rekla je naša nevjerojatno obrazovana i educirana vodičica. Ljudi su također važan ključ u turizmu, a ova je gospođa zasigurno osoba na koju Vid i njegov muzej mogu biti ponosni! Vjerujte mi, iako malen, ovaj muzej može stati uz bok vodećim muzejima u Londonu!
Zelena oaza
Nadao sam se da ćemo ovaj put imati istog vodiča, odnosno kustosa, kao i prilikom mog zadnjeg posjeta, jer je to bio čisti dobitak. Na moje veliko zadovoljstvo, tako je i bilo! Nakon upoznavanja s prirodom i povješću Neretve, došlo je vrijeme i da malo “šporkamo ruke” i upoznamo se s vodenim putevima ovoga kraja. E sad, ima u Neretvi jedan gospar, neću mu spominjat ime da mu ne bude neugodno, vlasnik restorana, nadaleko poznat po svojoj gostoljubivosti. Sreo sam ga prije nekoliko godina i bio zapanjen njegovom prijaznošću i dočekom gostiju; možemo reći da se radi o domaćinu starog kova, ali ja bih prije rekao da se radi o prvoklasnom domaćinu.
Kad smo se pozdravili ovaj put, primjetio sam neki sjaj u njegovim očima, ali nikako ga nisam mogao povezati s događajem koji je uslijedio. Bili smo spremni za naš foto-safari kroz deltu Neretve. Jedna od članica grupe bila je američka fotografkinja koja piše i za National Geographic. Vjerujem da je imala dovoljno materijala za svoje priče. Ploveći s drvenom lađom kroz prirodu opušteno smo ćakulali i smijali se.
Stigavši do proširenog dijela rijeke, naš je skiper zavapio: “O ne, nešto ne valja s motorom,” dok se motor ugasio, a mi se nastavili ljuljuškati na vodenoj površini poput jesenskog lista. Nastupio je trenutak umjerene panike uz par prijedloga da nastavimo do obale veslati s rukama! U daljini smo primjetili da nam se približava gliser. “Ajmo ga zamolit da nas odvuče,” predložio je jedan od putnika.
Spasitelj Pavo
Kad se gliser približio prepoznao sam našeg spasitelja Pava (a oprosti Pavo, mor’o sam ti spomenut ime), gore spomenuti vlasnik restorana. Približio nam se, ali je nešto bilo neobično. Što je ovo obuk’o? Vezao se za našu lađu i obučen poput radnika Hrvatske pošte s poštarskom torbom preko ramena skočio na krmu. “Oprostite ako ste se prepali, ali dobra je vijest da je s vašom lađom sve u redu”, nasmijao se.
Zatim me je zamolio da ostatku grupe prevedem kako zahvaljuje svima na posjetu i da se nada da su svi uživali u boravku. E, zato je on zasluženo najbolji domaćin u neretvanskom kraju! S ponosom u očima i nakon manjeg prekida, nastavio je govoriti. Svejedno, još nismo shvatili zašto je bio obučen u poštara. Dok nije počeo “obukao sam se u poštara jer bih htio isporučiti posebnu pošiljku za najvećeg ambasadora turizma Dubrovnika i Hrvatske…” Nastavio sam i dalje prevoditi ogledajući se po lađi o komu bi mogla biti riječ.
“Sretni smo i zahvalni što imamo Marka Thomasa…”, e tu sam prestao prevoditi. Tada je iz velike torbe izvadio poseban kipić i predao mi ga. Sve ovo događalo se dok smo plutali nasred Neretve. I bit će to dan koji će mi ostati urezan u pamćenje do kraja života. Hvala je jednostavno nedovoljno jaka riječ za proživljeni trenutak!