Najmanje devetero ljudi je smrtno stradalo, a još 37 ih je ozlijeđeno nakon što su ruske snage pokrenule višestruke raketne napade na Harkov, drugi najveći grad Ukrajine koji se nalazi na istoku zemlje. To je označilo promjenu taktike Moskve prema bombardiranju civilnih područja. Grad su napali rakjetnim sustavom "Grad", donosi Slobodna Dalmacija.
Ako treba imenovati artiljerijsko oružje koje je izmijenilo način ratovanja, onda je to gotovo sigurno reaktivni sustav plotunske vatre BM-21 "Grad", piše Russia Beyond.
Poput kakvog natovarenog vodoinstalaterskog kamiona, ovaj mobilni sustav čini 40 lansirnih cijevi uredno naslaganih iza kabine. "Grad" se mnogo češće prikazuje u akciji nego u vožnji, jer je tada vizualni efekt mnogo impresivniji - točnije, zastrašujući.
Za 20 sekundi BM-21 ispaljuje svih 40 projektila čija je pojedinačna masa 66 kg. Lansirane 122-milimetarske rakete toliko brzo lete da se ne mogu vizualno pratiti, a namijenjene su djelovanju u zoni udaljenoj od 5 do 20 km.
Pri tom po neprijatelju pada razorna "kiša" koja ima razorno djelovanje na površini 14 hektara, što u njegovim redovima izaziva paniku.
Eksplozivni učinak jednak je onom koji proizvode 152-milimetarske artiljerijske granate, ali s još više disperzijskih fragmenata.
BM-21 je izvorno konstruiran u svrhu uništavanja grupirane žive sile ili opreme, i ima tri člana posade.
No, višecijevni bacač raketa "Grad" zahvaljujući svojoj pokretljivosti ima veliku zonu uništavanja i može se brzo pripremiti i za djelovanje i za povlačenje, što ga čini pogodnim za gerilski način ratovanja.
U regularnim vojskama BM-21 se koristi s odgovarajućim mehaničkim nišanima i može vrlo precizno pogađati ciljeve uz pomoć promatračkih sredstava. Međutim, iskustva iz lokalnih sukoba diljem svijeta govore da se "Grad" sve više upotrebljava za brzu i nasumičnu paljbu po suparničkim položajima što povećava vjerojatnost kolateralne štete.
Povećati sliku.
Po sovjetskoj i ruskoj tradiciji, i ovaj višecijevni bacač raketa dobio je ime po meteorološkoj pojavi razorne snage, poput "Uragana" ili "Smerča" (tornado).
U operativnu uporabu uveden je 1963., kao zamjena za legendarnu "Kaćušu" (oznaka BM-13), strah i trepet njemačkih trupa u Drugom svjetskom ratu. Početkom 1960-ih Sovjetska armija zaključila je da "Kaćušine" karakteristike (domet od 10 km i 16 lansirnih cijevi) više ne zadovoljavaju potrebe suvremenog ratovanja.
Konstruktori iz Tule napustili su ideju razvoja turbomlaznih raketa s bočnim mlaznicama za okretanje projektila tijekom leta čime se povaćava preciznost i odlučili su se za nefiksirane stabilizatore. Također, izborom cijevnog lansirnog sustava uspjeli su uspješno ukomponirati naizgled nespojive elemente korištene kod drugih višecjevnih bacača raketa.
BM-21 raspoređen je u brojne bataljone motorizirane pješadije i u oklopne divizije. Ubrzo su ga oduševljeno prihvatile vojske diljem svijeta. Od 1964. ukupno je napravljeno više od 11.000 ovakvih sustava za montiranje na vozila i to u brojnim modifikacijama.
Modificirani sustavi "Grad" uvršteni su u naoružanje različitih vojnih jedinica, od mornaričke pješadije do gerilskih odreda. Sredinom 1960-ih na zahtjev Vijetnama razvijen je laki raketni sustav "Grad-P".
To je bila prijenosna verzija koju je na leđima mogao nositi jedan vojnik i bila je namijenjena uporabi na planinskom terenu, nedostupnom vozilima koja nose artiljerijska oružja.
"Grad" je prvi put upotrijebljen u vojnom sukobu na rusko-kineskoj granici 1969., kada su kineske trupe zauzele Damanski otok na rijeci Ušur.
Izloženi velikom pritisku jedinica regularne kineske vojske, sovjetski graničari bili su prisiljeni uzvratiti. Kako nije dobio naređenja za daljnje djelovanje iz Moskve, zapovjednik Dalekoistočnog vojnog okruga general-lajtnant Oleg Losik naredio je uporabu nedavno pristiglih 60 sustava BM-21, iako su oni tada još uvijek bili vojna tajna.
Združenom paljbom jednog artiljerijskog puka i nekoliko minobacačkih baterija djelovali su u zoni do 20 km unutar kineskog teritorija. Neprijateljske snage koje su prešle sovjetsku granicu pretrpjele su teške gubitke, a istovremeno su uništene i njihove pričuvne snage i zalihe.
Kada je Sovjetska vojska povratila kontrolu nad otokom vojnici su vidjeli da je cijela površina otoka od 1 km2 bila spaljena. Nisu mogli vjerovati da je to samo posljedica djelovanja topništva, već su poslije toga počele kružiti glasine kako su korištena i kemijska sredstva.
Nakon skidanja vela vojne tajne, BM-21 izvezen je u brojne zemlje i čak je odigrao odlučujuću ulogu u nekim povijesnim događajima.
Tako su 1975. angolske i kubanske snage dopremile sustave "Grad" u Kongo kako bi zaustavile napredovanje zairskih i južnoafričkih jedinica prema glavnom gradu Angole, Luandi. Time su stvoreni uvjeti da ta zemlja proglasi neovisnost od Portugala 11. studenog 1975., kako je bilo planirano.
BM-21 je korišten i u Afganistanu, najčešće za djelovanje po mudžahedinskim uporištima u brdskim i planinskim područjima. Zapaženu ulogu ostvario je i u operaciji "Magistrala" iz 1987., jer je pridonio uništavanju brojnih neprijateljskih snaga i oslobađanju prometnice u jugoistočnoj provinciji Host odsječenoj od ostatka zemlje.
Danas se BM-21 koristi u više od 50 država na različitim kontinentima. U Rusiji ga postupno zamjenjuju sustavi "Grad-1", "Uragan" i "Smerč". Iako superiorniji po vatrenoj moći, još nisu dostigli "starijeg brata" po ratnom iskustvu i strahopoštovanju koje izaziva.