Svojom posjetom Iranu Vladimir Putin je želio pokazati kako je Rusija još uvijek važan međunarodni faktor, posebice utjecajan na Bliskom istoku i u rješavanju sirijskog mira. No, usprkos svojim željama, demonstrirao je posve suprotno: veliki stupanj vlastita diplomatskog i državničkog očaja, piše Slobodna Dalmacija.
Putinov posjet Iranu pokazuje zapravo koliko je ukrajinskim ratom on unizio položaj vlastite države na međunarodnoj pozornici, ocjenjuju vanjskoposlovni analitičari. Kremlj se trudi taj sastanak prikazati kao dokaz da zapravo nisu posve izolirani u svijetu, no prešućuju da im se svi 'prijatelji' mahom svode na fanatične i despotske zemlje poput Sjeverne Koreje i Irana. Ruska Federacija još donedavno nipošto nije spadala u taj klub prezrenih: bila je punopravan i respektabilan faktor međunarodnog poretka, sa stalnim i stabilnim mjestom u Vijeću sigurnosti UN-a.
Drugo veliko Putinovo poniženje u Iranu je činjenica da je od tamošnjeg režima zatražio vojnu potporu, i to u vidu iranskih bespilotnih letjelica čijoj su demonstraciji nazočili najviši ruski dužnosnici. Nikad prije Rusija nije bila u prilici iskati vojnu pomoć od Irana, i to jasno pokazuje stupanj Putinove i ruske izolacije.
Govoreći na Sigurnosnom forumu u Aspenu, direktor CIA-e William Burns izjavio je da je interes Rusije za iranske bespilotne letjelice odraz svih nedostataka ruske obrambene industrije danas, poteškoća koje imaju nakon značajnih gubitaka u ratu protiv Ukrajine i teškog obnavljanja vojnih zaliha u okviru ekonomskih sankcija. Osim toga, jačanje veza između Teherena i Moskve mnogi iščitavaju i kao nužno zlo, u kontekstu stare latinske sentence 'Similis simili gaudet' (sličan se sličnom raduje). I Rusi i Iranci su pod strogim međunarodnim sankcijama, te obje zemlje žele prevladati okolnosti političke izolacije međusobnim vidanjem rana. Postoje, međutim, velike prepreke njihovoj dubokoj i iskrenoj suradnji: zapravo su žestoki energetski konkurenti i jedni drugima ništa ne vjeruju, jer su u žestokoj međusobnoj utakmici oko izvoza sankcioniranih energenata.
Prodaja nafte na sivom tržištu u vrijeme sankcija bila je jedini način da Iran pokuša spasiti svoju deviznu zaradu. Najviše je iranskih energenata zadnjih godina tako kupovala Kina, no kad su američke i europske sankcije Rusiji otežale prodaju nafte, i Moskva je ušla na isto tržište nudeći Pekingu robu po znatno sniženoj cijeni. Rusija, prema Bloombergu, Kini sad prodaje svoju naftu s popustom od 30 dolara po barelu, dok im je Iran prodavao s popustom od 20 dolara. Ruska nafta postala je time u Kini ljut konkurent iranskoj nafti, a značajni ruski rabati doveli su do oštrog pada iranskog izvoza, pa je trenutno oko 40 milijuna barela u iranskim tankovima koji čekaju pronaći novoga kupca u istočnoj Aziji.
Natjecanje oko izvoza sankcionirane energije strukturalno je pitanje koje sprječava iskrene i čvrste rusko-iranske odnose, a ritualno bratimljenje Vladimira Putina s iranskim predsjednikom Ibrahimom Raisijem ne može prikriti tu činjenicu. Da stvar bude gora, novine Shargh koje izlaze u Teheranu ovih su dana izrazile zabrinutost i zbog značajnog preuzimanja iranskog izvoznog tržišta čelika od 'bratske' i 'partnerske' Rusije.