Na našu adresu stigao je mail s priopćenjem, kojeg je poslao Maro Dabelić u svoje ime i ime suigrača, koji su odbili igrati i trenirati dok je u klubu Ivo Dragić. Prošle subote su potpisnici priopćenja ostali u Dubrovniku, te nisu putovali na utakmicu u Bjelovar zbog čega je klub iizgubio utakmicu bez borbe te je kažnjen s oduzimanjem jednog boda.
U slučaju novog neopravdanog izostanka RKHM Dubrovnik bi bio isključen iz natjecanja. U izjavi za Dubrovački vjesnik Dragić je jutros potvrdio kako će RKHM Dubrovnik večeras igrati u Vinkovcima protiv Spačve prvenstvenu utakmicu najvećeg ranga, PAKET 24 Premijer lige, ali i kako danas igra i juniorska momčad kluba, koja je gost u Metkoviću.
PRIOPĆENJE PRISTIGLO NA NAŠU ADRESU
Ovo nije osobna borba između dopredsjednika Iva Dragića i bilo koga drugoga. Tražimo promjene isključivo zbog lošeg vođenja kluba, koje u nižim ligama nije bilo toliko zahtjevno, budući da se radilo o amaterskom nivou. Jedini način funkcioniranja dopredsjednika Dragića je improvizacija, a Premijer liga zahtjeva ozbiljan pristup i organizaciju u svim segmentima kluba. Dugovi, nekorektni odnosi i slično, samo su neki od razloga nezadovoljstva igrača. Navodimo četiri točke kojima želimo ukazati na loše vođenje kluba i pritom ćemo se služiti samo istinom, bez kleveta i udaraca ispod pojasa.
1. LOŠE RUKOVOĐENJE FINANCIJAMA
Za primjer dajemo situaciju iz siječnja 2020. godine, kada je klub na certifikate (registracije) trojice internacionalaca potrošio 9 000 CHF (švicarskih franaka), kako bi imali pravo nastupa. Uz to, plaće pojedincima su za pojmove klupske blagajne bile visoke (cca. 18 000 kuna), dok u istom trenutku postoje dugovi prema domaćim igračima koji sežu u sezonu prije (2018./19.). Nakon odlaska navedenih pojačanja pozicija na tablici se ne mijenja, a dugovi se i dalje gomilaju. Usporedbe radi, samo taj iznos koji je potrošen na certifikate pokriva godišnje honorare za tri domaća igrača. Apsurd je spominjati korona krizu kao glavni razlog financijskih problema kluba, s obzirom da je navedena situacija iz siječnja 2020. Jesmo li mi u pravu ili je klupska blagajna odjednom toliko jaka da trpi velike trošarine?
2. IMPROVIZIRANJE IGRAČKIM KADROM
Temelj i snaga našeg kluba su domaći igrači, kao što često navodi i sam dopredsjednik. Desetak domaćih mladića brani boje kluba i dovodi ga do najvećeg uspjeha u povijesti. Spriječiti odlazak domaćih igrača bilo je od presudne važnosti, a zašto? Da bi se pokrio deficit u igračkom kadru potrebno je dovesti zamjene za iste, što je veliki financijski teret kako smo i naveli u prvoj točki. Igraču sa strane koji kvalitetom može parirati domaćem igraču, potrebno je platiti veću mjesečnu naknadu te mu osigurati smještaj i hranu. Sva pojačanja dovođena su u zadnji čas pred početak natjecanja. Način transfera kao što je taj, dovodi do toga da igrači nisu prošli pripreme, niti su testirani, a niti uigrani s postojećim igračkim kadrom. Ova točka je ključna jer je dovela do urušavanja temelja. Nije li tragikomično da nas cijelu sezonu gotovo kompletna sedmorka bodri s tribina svaku utakmicu, dok mi nastupamo bez ijedne adekvatne zamjene?
3. MLAĐI UZRASTI I STRUČNI KADAR
Od strane vodstva konstantno se spominje velik broj djece, njih dvjesto, dok klub zapravo broji njih tridesetak. Prilikom izgradnje mladog sportaša, od velike važnosti je uloga trenera kao i kompletnog stručnog kadra. Svjedoci smo da naš klub ima svega dva trenera od kojih jedan vodi i prvu momčad, pa se pitamo je li posljedica neulaganja u stručni kadar kluba, gubitak mnogih generacija mlađih dobnih skupina? Koji je razlog slabog interesa za rukomet kod mlađih generacija u našem Gradu? Bazen igrača je „plitak“, zašto se ne širi prema Mokošici, Župi dubrovačkoj, Konavlima? U Mokošici je osnovan klub te broji otprilike jednak broj djece kao i RKHM Dubrovnik. Suradnja s Mokošicom ne postoji. Krilatica – „Budućnost je u rukama onih koji dolaze“, složit ćemo se, vrijedi za svaku strukturu našeg društva. Kakva je budućnost kluba ako ne ulažemo u mlađe naraštaje i ne radimo ništa na popularizaciji rukometa u Dubrovniku i okolici? Tko će u budućnosti zamijeniti Hrvoja Lončaricu, Tomislava Radića, Mara Dabelića? Ovakvom politikom kluba jedino skupina mladića kojima Dubrovnik nije dom. Je li to smjer u kojem dubrovački sport želi ići, je li to na ponos i čast našega Grada?
4. UPRAVA
I nama samima je tek nedavno postalo jasno tko čini, a tko ne čini upravu kluba. Uz predsjednika, tu su dva dopredsjednika te još dva člana upravnog odbora sukladno statutu. S obzirom da vodstvo ne funkcionira, treba jasno reći da je upitna legalnost prošle izborne skupštine jer nitko od igrača ne zna da je ona postojala. Pogotovo nakon što su dva „izabrana člana“ upravnog odbora javno izjavila da ne obnašaju nikakve funkcije u klubu (jedan je bio član prije desetak godina). Prvi dopredsjednik nikada nije bio u dvorani niti na rukometnoj utkamici, te ga nitko od igrača nikada nije upoznao. Slična stvar je i s predsjednikom kluba, njega ipak prepoznaju stariji igrači jer je bio na tri utakmice, a i sreli smo ga dva puta na gostovanjima u Zagrebu. Ako rezimiramo, vidimo da je ostao samo jedan čovjek, gospodin Ivo Dragić – osoba koja je potpuno privatizirala klub. To nije nepoznanica, uostalom dopredsjednik je izjavio da je sam u vođenju kluba. Također, dopredsjednik izjavljuje da je gotovo pedeset generacija prošlo kroz klub, pa se s pravom pitamo: '' Zar nijedan čovjek iz gotovo pedeset generacija nije dovoljno dobar da bi radio i pridonosio klubu osim dotičnog? '' Jako puno bivših igrača su danas ostvareni i uspješni poslovni ljudi koji bi zasigurno mogli pomoći razvoju kluba, ali u ovom modelu upravljanja ima mjesta samo za jednoga i tako već više od trideset godina. S obzirom da dopredsjednik navodi kako on voli klub i da je to razlog zbog kojeg je tu, pitamo se čime mjeri svoju ljubav prema klubu, te zašto se tako grčevito bori za fotelju? Želi li možda sakriti potencijalne afere ili ima materijalnu korist od kluba već godinama, ostavljamo na institucijama da utvrde. Puno je kontadikcija u izjavama dopredsjednika, pa smo tako mogli čuti da nema ljudi u upravi jer nije dozvolio da političari ulaze u klub. Istodobno, na funkciji predsjednika kluba je gospodin koji je član predsjedništva političke stranke, a i sam dopredsjednik je član političke stranke već dugi niz godina. Važno je naglasiti kako sadašnja uprava, odnosno gospodin dopredsjednik, iz članstva briše pojedine igrače kluba, a u članstvo ubacuje svoje prijatelje, poznanike i bliske ljude svojih partnera. To su ljudi koji nemaju nikakve veze ni s klubom, ni s rukometom, ali su na popis stavljeni s ciljem da dobije većinu glasova na skupštini, koja se nakon deset godina mora održati zbog pritiska javnosti. Novoimenovane članove kluba nije sukladno statutu potvrdio upravni odbor. Iako je sustav vrijednosti u društvu izvrnut, gospodin Ivo Dragić treba shvatiti da on nije klub i da klub ne postoji radi njega. Svi smo mi klub, svih gotovo pedeset generacija koje su prošle kroz klub i veliki broj ljudi koji nas prate i vole. Jedino što tražimo je transparentno, organizirano vođenje i upravljanje uz novi tim ljudi, bez već spomenutog dopredsjednika. Je li jedna osoba sama sposobna voditi klub ili bi taj posao moglo kvalitetnije raditi više ljudi u organiziranoj cjelini? Navedene točke dovoljno govore da smo se našli u slijepoj ulici. Zanemarimo li uvrede, optužbe, prozivke ili nečiji karakter, ne nalazimo razloge da promijenimo mišljenje. S obzirom na način ponašanja i komunikaciju, čemu smo svi svjedoci ovih dana, stvaraju li dopredsjednik Dragić i trener Lagator loš imidž kluba? Kakav god ishod bio jedno je sigurno – mi smo ti koji će moći šetati Gradom uzdignute glave i čistog obraza - stoji u priopćenju kojeg je poslao Maro Dabelić.
Priopćenje na kraju kojeg stoji - igrači RKHM Dubrovnik - završava riječima Nikole Tesle: Neka budućnost kaže istinu, procijenite svakoga čovjeka prema njegovom radu i zaslugama. Sadašnjost je njihova, ali budućnost je moja, za koju sam tako naporno radio.