Nijedna krpica ne smije biti bačena! - imperativ je kod svih onih koji se bave starom tehnikom spajanja komadića tkanine koristeći tehnike quilta i stvarajući patchwork komade, a jedna od tih danas zauzima posebno mjesto u našoj rubrici 'Nije za smeće'. Zdenka Čolić jedna je od prvih koja se počela intenzivno baviti patchworkom još prije 22 godine i do dana današnjeg nije se zaustavila.
I sva njezina djeca, unučad, djeca njezinih i prijatelja njezine djece, dragi ljudi, rodbina pa i susjedi od Zdenke su na poklone bez ikakvog posebnog razloga uvijek dobivali prekrivače, krpature, nadstolnjake, punjene dječje igračke, komade i komadiće ručno rađene i stvarane dugo i s ljubavlju. Do 'braka' između Zdenke i patchworka došlo je nakon svojevrsne svađe s tom tehnikom.
-Prije 22 godine u Dešu, u kojoj sam ja članica od samih početaka, došle su žene iz Francuske i sa sobom donijele patchwork, materijale, aparaturu, tehniku i literaturu. Predstavile su nam taj quilt, i ja sam reagirala tako da sam se pokupila misleći tko bi ovo radio, mora biti potpuno lud. Okrenula sam se i otišla ća. U Deši sam najprije radila taj prekrasni mljetski vez, izvukla ga iz zaborava i aplicirala njegove dijelove na recimo nekakve napice ili nadstolnjake i tako. I nije mi patchwork bio interesantan. Ali kako sam ja završila primjenjenu umjetnost i cijeli sam život nešto radila rukama, jednom sam se vratila na patchwork i smrtno se zaljubila. I evo, taj brak traje i danas!” - priča nam Zdenka kojoj bi trebalo nekoliko sati da izvadi sve komade i to samo one za koje zna gdje su.
Mala joj je Sponza
Spremno je zaronila u svoj mali atelje s pogledom na Grad i Lovrjenac i iskopala svu silu svega i svačega. I svaki taj ponat, svaki komadić tkanine kojeg je Zdenka kupila, pronašla ili 'otela' nekom komadu odjeće kojeg više ne nosi, ima svoju priču. Kaže, predugu za jedan dan.
-Obožavam to raditi, jednostavno nestanem u vremenu, to je za mene i užitak i terapija i čovjek, koliko god sati izgubi, nema osjećaj da je vrijeme izgubio jer napravio je nešto lijepo i funkcionalno. Meni što se toga tiče može izgorjeti i kuhano jaje na špaheru, ako sam sjela raditi, ja zaboravljam na sve ostalo. A koliko sam toga dosad iskviltala, mala bi mi bila Sponza da sve pokušam utrpati u nju!”.
I nisu to samo prekrivači, krpaturi, stolnjaci i nadstolnjaci, navlake za kušine i slično, tu su i neki komadi koji su joj ukras i na zidu.
-Evo vidiš, ja ti više ne kitim bor za Božić, nego stavim ovaj lijepi rad s jelkom i ukrasima i to je to! A bilo je tu još svega, burse za ovo i ono, debele krpe za hvatanje vrućih teča, dječje igračkice, patke, mačke, sove i slonovi, poneki ukrasi za svaki mogući blagdan, personalizirane stvari, nekome posebnome za rođendan, imendan, neka slavlja. Nema dana kojeg nisam obilježila patchworkom. Čudesno je to koliko je to maštovit i kreativan posao, svakoj i najobičnijoj krpici koju dotakneš daš novi život i ljepotu”- objašnjava Zdenka svoju zaljubljenost.
Iako danas postoje mašine koje same kviltaju, a brojne su tehnike koje se koriste u patchworku koje kombiniraju mašinu i ruke, Zdenka je i dalje ona old school zaljubljenica i sve radi ručno. Pa kad samo pogledate jedan prekrivač, njegov jedan centimetar, jasno vam je da su to mjeseci i mjeseci strpljivog i detaljnog rada u kojemu na koncu lice i naličje izrađenog komada jednostavno ne možete razlikovati koliko su savršeni.
Mogu sjekire padat'!
-Od 12 gospođa koje su se bavile patchworkom u Deši ostalo je nas tri koje to još držimo. Mogu sjekire padati, mi smo dva puta tjedno tamo i tu nema rasprave. Godine su nam stigle članice grupe, a i druge obaveze koje svaka žena ima u obitelji pa smo se malo rasule, ali nas tri smo tu i nema uzmaka!” - poručuje Zdenka koja u kući nikad nema ni milimetra materijala ili konca viška. To za nju ne postoji. Reciklira sve na što naiđe i nijedan komadić ne ostane neiskorišten, jer krene disati neki novi život ušiven negdje drugdje. A interesa među mlađima za kviltanje baš i nema.
-Svi su oduševljeni finalnim proizvodom, ali kad se krene pokazivati tehniku od početka do kraja, nitko za to nema vremena, zato ja uvijek kažem da je to za starije žene koje imaju puno više vremena. Ima nekoliko mlađih koje dolaze koliko god mogu. Premda ja svakome tko izrazi želju pokažem sve od početka do kraja, pa netko nastavi, netko ne...”
Iza Zdenke i članica Deše brojne su radionice, izložbe, putovanja, izlaganja, brojna umjetnička djela spajanja malih krpica u mozaik koji će kasnije postati ono što netko želi, a Zdenka je posebno zaljubljena u ono što Dubrovnik ima u tek minimalnim količinama – sve boje jeseni.
-Obožavam te jesenje boje lišća, ovdje je uvijek sve uglavnom zeleno, a taj prirodni ciklus mene i raznježi i oduševljava, nepopravljivi sam romantik po pitanju jesenjih boja” - smije se Zdenka koja ipak najviše voli i u tome istinski uživa, kad izrađuje bilo što za djecu.
-To ti najviše volim, sva moja djeca i unučad od moja tri sina, a nadam se da ću tako i nastaviti dalje, imaju bar desetak mojih krpaturića, prekrivača, igračaka... I oni to vole, a to je nešto što zauvijek ostaje i prenosi se na iduće generacije.”
Dan joj je, kaže, prekratak za sve što bi htjela napraviti.
-Ma da živim još tri života, a meni su već 82 godine, ne bih stigla sve što želim. Isto kao što želim kad radim neki kvilt da mi bude sve isto, ali mi ne uspijeva, jer mi putem u izradi proradi mašta pa krenem raditi nešto potpuno drugačije. Ali upravo to je ta mašta koja meni i mojim rukama ne da mira.”