Ako su naše kraške rijeke niska bisera, a tako im s razlogom tepamo, onda su na rijeci Grab tamošnje vodenice dijamanti u toj niski. Ima ih pet, Ćosića, Bugarinova, Ursića i dvije najstarije u vlasništvu Samardžića, jedna nadaleko poznatog Ivana, zvanog Ika, naivnog kipara i narodnog pjesnika, te druga u obitelji njegova sinovca i imenjaka Ivana, zvanog Baćo, najmlađeg vodeničara, koji je, kako sam kaže, ludo zaljubljen u mlinarski posao.
Ivana smo zatekli u vodenici. Upravo je pokretao treći mlinski kamen. U prvom mlinu je mljeo ječam, u drugom kukuruz, a u treći je sipao pšenicu. Dok rade sva tri mlina, 53-godišnji Baćo ima "trening" kakvim bi fizičku pripremljenost ostvarili i vrhunski sportaši.
Svaki tren u mlinske koševe mora sipati žito, paziti na zvukove mlinskoga kamena, brašno puniti u vreće, a onda pune vreće, neke teške i više od 50 kilograma, Baćo kao od šale uzima u ruke i nosi ih u priručni skladišni prostor. Takav "trening" Baći traje i do 12 sati dnevno, šest dana u tjednu. Iz dana u dan, već više od četvrt stoljeća, točnije otkako je skinuo uniformu hrvatskog vojnika u kojoj je kao dragovoljac Domovinskog rata proveo više od četiri godine, kao pripadnik sinjske 126. brigade.
– Ja sam najmlađi od petero braće. Uz mene vlasnici ove vodenice još su moja braća Mate, Ante, Nikola i Stanko. Tako je odlučio naš pokojni otac, koji nam je naložio da vodenica mora ostati u vlasništvu obitelji i da je nikada ne smijemo prodati. Braća su bila zaposlena. Ja sam poslije Domovinskog rata umirovljen kao hrvatski ratni vojni invalid. Mogao sam ostati živjeti u gradu, ali srce nije dalo, vukla me biserna čistoća ove rijeke i ova vodenica. U vodenici nas svih petero braće imamo jednaka prava. Znajući koliko volim ovaj posao, braća me podržavaju, a sami koriste vodenicu vrlo rijetko – kazuje Ivan, a potom prelazi na povijesni dio...
– Ove dvije vodenice, naša i strica Ike, koje su pod istim krovom, najstarije su vodenice ne samo na rijeci Grab, nego na cijelom slijevu rijeke Cetine. Svaka ima po tri mlinska kamena. Stričeva je bila u posjedu sinjske obitelj Grabovac, a naša sinjske veleposjedničke obitelji Tripalo. Stara priča govori da su Tripalići iz Sinja do ove vodenice mogli doći sve po svome, da nigdje stopom ne zgaze na tuđe zemljište.
Ove vodenice počele su se graditi prije 600 godina, svoj sadašnji oblik poprimile su u 17. stoljeću i od tada su na njima rađeni samo manji zahvati. Izgled i sadržaj, kao ni namjena, nisu im se mijenjali. Jedino je moj pokojni otac zamijenio krovni pokrov. Umjesto kamenih ploča, koje su bile popucale pa su prokišnjavale, stavio je crijep, i to na stoljećima stare hrastove grede. Naši preci preuzeli su vodenice od Tripalovih i Grabovčevih prije gotovo 200 godina. Moji preci nisu iza sebe ostavili pisanu povijest ovih vodenica, ali usmena predaja govori da sam ja sedma generacija mlinara u obitelji Samardžić – kazuje Baćo.
Ove građevine su kamene, od klesanog živca i lokalnog modrulja. Od istog materijala izgrađeni su mostovi i jaže, vodozahvati i korita koja dovode vodu na mehanizam koji pokreće mlinski kamen... Pitamo Baću otkuda mu ljubav prema mlinarskom poslu.
– U vrijeme dok smo mi braća odrastali, u vodenicama se masovno mljelo žito, u puno većim količinama nego danas, jer nije bilo toliko električnih mlinova, a i znalo se da je ljepši i ukusniji kruh od brašna iz vodenice od samljevenog na struju. Nas svih petero braće moralo je pomagati raditi u vodenici i svi smo izučili taj posao. Braća su se razišla na državne i druge poslove, a ja sam se vratio i vezao za vodenicu.
Nekad je mlinar bio unosno zanimanje?
– Naravno, u vrijeme neimaštine znalo se da u kući mlinara nema gladi, a to je u to vrijeme bila neizmjerna vrijednost. Iz toga vremena potječu i običaji da su mlinari bili ljudi koji su imali najviše kumova. Moj otac je bio kum na stotine puta, a i ja sam davno prestao brojiti kumove...
Kako ste izlazili na kraj s kumama?
– Svašta pitate. Bilo je prilika, ali ne smije se sve kazivati...
Ima li kvarova i kako ih otklanjate?
– Malo se tu ima što pokvariti. Jedino što se istroše pojedini drveni dijelovi, a povremeno treba potkresati mlinski kamen. Sve to braća i ja znademo napraviti sami.
Grab je mala rijeka. Ima li uvijek dovoljno vode za pogon mlinova?
– Kad je najmanja voda, od šest mlinova u stričevoj i mojoj vodenici, dva mogu raditi. To se rijetko događa, i to ljeti kada je manje posla. Puno veći problem je prevelika voda.
Koliko potrošite vremena da biste samljeli 100 kilograma pšenice?
– Za to treba oko tri sata vremena.
Koliko to košta? Ima li posla i komu meljete?
– Naplatim 30 kuna. Od kasnog ljeta do početka zime posla je puno više jer se melju ječam i kukuruz za tovljenje svinja. Pšenicu meljem za domaćice koje još uvijek mijese i peku kruh.
Vidjeli smo i reklame pekara da je njihov kruh od pšenice iz grapskih vodenica?
– To su bili prevaranti. Kod mene su samljeli 100 kilograma pšenice i stavili tu reklamu, a dnevno proizvedu stotine kilograma kruha.
Odakle sve dolazi žito za mljevenje?
– Najviše iz ovoga bližeg okruženja, ali i s područja cijele Cetinske krajine. Žito dovoze i osobe iz Muća, sa splitskog područja, a nerijetko i iz susjednih gradova iz Bosne i Hercegovine.
Nema više čekanja u mlinici?
– Ma kakvi. Nekada se žito dogonilo uglavnom na samarima magaradi. Samo bogatiji seljaci dovozili su u zaprežnim kolima. Tada se čekalo da se žito samelje i goni kući brašno. Danas dovezu osobnim vozilom i ostave, a ja im prethodno kažem kada će doći po brašno. Druga su to vremena.
U svemu?
– Znam na što aludirate. To ide od one priče da se nevjesta sredila i obukla lijepu odjeću kako bi gonila u mlinicu. Govorilo se ne samo zbog mljevenja, već i mlinara.
Tko je više dogonio žito, žene ili muškarci?
– Puno više žene.
Jesu li i se sređivale zbog vas?
– Ja sam se kao mlinar u tom kontekstu zakasnio roditi. Te stvari o kojima se naveliko priča događale su se puno prije nego sam ja preuzeo vodenicu i dok se, umjesto novcem, mljevenje naplaćivalo naturalno.
Nekada se iz vodenice vozilo samo integralno brašno, a onda ste morali ugraditi sita jer se tražilo samo bijelo brašno?
– To je bila moda. Sada se ponovno ljudi vraćaju na staro. Opet većina želi integralno brašno, od kojega je kruh najbolji, najslađi i najzdraviji.
Imate li djece?
– Imam, hvala Bogu.
Rade li oni s vama kao što ste vi i braća radili s ocem i hoće li vas naslijediti?
– Bojim se da neće. Ali ovo nije samo materijalna, već i velika kulturna vrijednost s neizmjernim turističkim potencijalom. Možda se ubuduće okrenemo turizmu, ali u svakom slučaju vodenica mora biti u funkciji. I mora ostati u našoj obitelji. To je zavjet koji smo dali precima – na kraju će Ivan Samardžić.
