Par sati provedenih u ćakuli s Goranom Buljem, bivšim službenim vozačem "Slobodne" koji je samo četiri godina mlađi od novine, teleportiralo me u jedno jedinstveno vrijeme koje skoro da je usporedivo s Ivaniševićevim osvajanjem Wimbledona. Goran je, naime, radio u vrijeme kad se novina uspinjala do slave kao i ovaj drugi Goran. Jedan je dane svoje pune snage proživio s reketom, a ovaj drugi, naš Bulj, za volanom. A najdulje od 41 godine staža za upravljačem redakcijskog Renaulta, čuvene plave tridesetice.
Kad bi kojim slučajem taj auto i "Slobodna" mogli pričati, bilo bi kao da se sastalo dvoje starih drugara što su nekada dijelili ozbiljni posao, klapu i zafrkanciju, ali i napetost, dramu, stres, brzinu, intrige i pametovanje, svađe, tugu i smijeh... Svega čega je bilo u redakciji, bilo je i u tom Renaultu, što je u to doba bila prava luksuzna limuzina.
- Toliko luksuzna da me policija, ustvari milicija, nikada nije zaustavila kad bih prekoračio brzinu, što sam često radio, jer znali su da to mora biti službeni auto. Malo je bilo privatnika što su ga sebi mogli priuštiti. A kakav je to auto bio! Plava ptica sam ga zvao - nježno će i nakon toliko godina Bulj o službenom bolidu u kojem je, pogađate, proveo više života nego u vlastitom. Radno vrijeme? Tada? Radilo se kad je trebalo i koliko je trebalo. Ali, zamislite, raditi se voljelo.
Napisao bi koju crticu
Vozio je on u toj ptici direktore, glavne urednike, novinare, fotoreportere, književnike, kritičare, akademike... Sjećam se da bismo mi mali tada sami sebi u očima odmah bili pinku veći ako bi nas Bulj vozio na teren. Jer njega su dopadali važniji zadaci. Cijelu bivšu Jugu je obišao. A voljeli su s njim putovati naročito novinari. Em je znao najkraći put, em je uvijek bio dobro raspoložen, a znao je i zbog čega se ide, što znači da je vladao i temom pa ga je pokojni Momčilo Popadić podje*avao da je vozač komentator. Ponekad je bio i vozač reporter jer i sam je znao fotografirati i napisati koju crticu. Prvi put kad su ga potpisali inicijalima G. B., pobunila se kolegica Gordana Benić, tadašnja novinarka kulture.
- Došla pa veli da zašto je potpisuju pod tekst koji nije pisala, ha-ha-ha – slatko se i danas smije Bulj. Inače, rođen u Sloveniji, u Zagrebu završio gimnaziju, a onda se stjecajem okolnosti doselio u Split. Danas živi u Zadru, a zapravo je iz Sinja. Je li mu sadašnji gradonačelnik nešto u rodu, pitamo ga, a on kao iz topa odgovara: Nije bitno! I prasne u smijeh.
I nije. Jer nije. A i nećemo o sadašnjosti jerbo je prošlost bila uzbudljivija. I ne, uopće nam se to ne čini samo zato što smo ostarjeli, to je uistinu bilo genijalno i ludo kao Goranov as.
Najvažnije umijeće našeg vozača komentatora koje je često spašavalo i novinska izdanja i reportaže bila je brzina, a nju je savladao još kao dostavljač novine što je od dolaska u "Slobodnu" 1969. radio sve do 1979. godine kada je prešao u redakciju.
- Čuj - započeo je nekidan, a gotovo svaki put oduvijek je baš tako počinjao, s onim zagrebačkim mekim č – brzina je za novinu uvijek bila važna. Meni su, čim sam došao u "Slobodnu", rekli da je novina najkvarljivija roba. Jer ako zakasni na kioske, možeš je taj dan preko 90 posto odmah bacit u smeće.
Vis - Komiža za šest minuta
Generacijama koje rastu uz mailove, mobitele i portale teško je dočarati vrijeme telefona sa žice, pisaćih mašina, slaganja slova, montažu i sve ono što je činilo novinsku proizvodnju, a da se svejedno sve bitno stizalo u nju utrpati.
- Čuj, jednom sam od Visa do Komiže stigao za šest minuta. Niko mi to ne vjeruje ni danas, ali istina je i sjećam se dobro zašto je to bilo tako. U Visu se održavala obljetnica Jugoslavenske ratne mornarice i pomorstva. Znam da su došle tadašnje glavešine, bio je onaj partijski funkcionar, predsjednik partije Ali Shukria, cijela svita političara, vojske, admiral Branko Mamula i ostali. Tada smo već imali onaj telefoto preko kojeg su išle fotografije, a bio nam je u hotelu u Komiži, gdje nam je smještaj osigurao direktor i ujedno naš dopisnik Edo Bogdanović. Jurio sam da se što prije pošalju fotografije, tekst se slao diktirajući u daktilo-biro, novina se zavrtila i na Vis je stigla helikopterom kojim su doveli Milku Planinc, a taj Shukria još je govor držao. Nije bio ni sišao s govornice, a stigla mu i slika i govor u novini! Pitali su Amerikanci i Rusi šta su tu bili gosti da kako je to moguće. A Bruno Vuletić, čuveni general, nekadašnji Titov ađutant i alkarski vojvoda, rekao je, ko sad se sjećam, da to samo Slobodna Dalmacija može napravit - priča Bulj i pokazuje fotografiju s viške rive na kojoj je uz novinara Mladena Krnića, koji vjerojatno čita svoj tekst u friško otiskanom posebnom izdanju "Slobodne", i Joška Kulušića, legendarnog glavnog urednika.
- Da ti znaš kako je to Kula organizirao? Mi smo bili svi u sekundu programirani, Stanko Karaman je vodio brigu o fotoreporterima i fotografijama, Zdenko Tomić slao s telefoto, a u redakciji je sve već bilo spremno. Novina se zavrtila usred dana – živo Goran pamti.
Sreća da je na jednoj fotografiji s tog događaja na Visu zapisana godina 1984., jer posebna izdanja novine su više puta izlazila kad su prilike zahtijevale. A malo se već brkaju događaji i godine. Nije, recimo, Bulj siguran s kojim se fotoreporterom u početku rata zatekao u sarajevskom "Holliday Innu", a misli da je bio Matko Biljak, kad je u hotel upao Radovan Karadžić s tjelohraniteljima. A tu scenu dobro je zapamtio.
- Čuj, tada nas je Kula, mene, Marija Garbera i Matka, poslao da iz Mostara odemo do Sarajeva i tamo pričekamo Blažu Davidovića (pokojnog kolegu novinara op.a.) koji se vraćao iz Beograda. To je bilo kad su ono oteli Aliju Izetbegovića i kad je praktično počeo rat u Bosni. Ulazi Karadžić sa svojih sedam, osam gorila, svi u kožnim kaputima do poda, kao u filmu, s automatima, onim malim uzijima. Još je bilo dosta stranaca u hotelu. Ne znam šta se bilo desilo. Nekoga su jurili valjda. Odjednom je metež nastao, pucnjava, pucali su u plafon, izbužali ga totalno, svi se zabezeknuli... Strašno. Tad su bili blokirali izlaz iz grada, nismo mogli doma. Sjećam se da je Garber nešto smućkao pa su nas pustili da izađemo...
Pištolj u čelo
Jednom je zbog rata u Hrvatskoj Goran s ekipom zapeo u Zagrebu.
- Bili smo na utakmici u Austriji, Garber, Jadran Babić i ja. Nismo se mogli vratit doma, ježevi na cesti, puca se svugdje... Kula nam je rekao da ostanemo u Zagrebu do daljnjega i neka Garber nešto piše otamo. Par dana smo ostali.
Vozio je Goran novinare i na Plitvice kad je nastradao Josip Jović. Tada su ih dočekali s barikadama. Znao je sve okolne putove, ali svejedno se nisu probili. Jedan mu je uperio pištolj u čelo. Drugi im je viknuo: "Sjedite u auto dok vas nismo pobili i vraćajte se odakle ste došli." Morali su jednom i do Zagreba kad su već bili balvani kraj Knina. Naletjeli tada na nekog dobrog srpskog policajca, povezli ga usput, a on im je kasnije pomogao kod svojih da prođu. Ma svega je bilo, gađali su ih jednom kraj Mostara, službenom autu felgu mitraljezom pogodili...
- Ali nikada putovanje nije bilo problem - kaže Bulj. - Kula bi me nazvao i rekao bi samo: "Gospodine, trebalo bi hitno na put." Recimo za Prištinu, Beograd, bilo gdje. Za deset minuta bih došao doma, pokupio stvari i krenuo. A zbog rata sam jedno deset dana vozio novine za Rijeku. Stizao sam svaki dan do pet ujutro, a krenuo bi u dva.
- Magistralom?
- Da.
- Ma nemoguće!
- Čuj. Moguće.
A moguće je i da mu se jednom na proslavi obljetnice osnutka Prvog radničkog savjeta u "Dalmacijacementu" osobno obratio Slovenac Sergej Kraigher, tada predsjednik Predsjedništva Jugoslavije. Zgodno je to bilo. A evo i zašto. Goran je nešto prije tog događaja vozio delegaciju Slobodne Dalmacije na proslavu rođendana ljubljanskog Dela. Dopisnik iz Slovenije Jak Koprivc predstavljao je Sergeju Kraigheru prijatelje iz Splita.
- Veli Koprivc: "Ovo je glavni direktor, bio je onaj Počuča, ovo je glavni i odgovorni urednik Kulušić, ovo je glavni urednik dopisničke mreže Ilija Maršić...", tada dođe do mene i vidim da ne zna kako će me predstavit, a ja da razbijem nelagodu kažem: "Drago mi je, druže predsjedniče, ja sam glavni vozač glavnog direktora i glavnog urednika." Ovaj je umro od smijeha, veli, moramo nazdraviti za ovo. I poslije toga u priči s Kraigherom o problematici novinskih kuća, o roto papiru, boji, on mi se obraća, a ja govorim neke stvari šta znam, sluša me, čuj, razgovaramo. Dođe Ilija i mune me laktom u rebra, veli: "Ajde u pi*du materinu, što ti imaš s Kraigherom pored Kulušića i direktora razgovarat." A Kula mune njega i veli: "Ilija, zaboravljate da je Goran naš diplomatski vozač", ha-ha-ha...
Imao je Bulj još nadimaka. Pokojni Anatolij Kudravcjev ga je zvao "doktore". Nitko drugi Tolju nije mogao na kazališne premijere voziti nego Goran. Prošli su zajedno kilometara i kilometara. Jednom su, priča nam, putovali u Dubrovnik Tolja, Kruno Prijatelj, Ivo Frangeš i njegova žena.
- Fino im. Plava ptica je imala klimu, a vani žega. Poveo se razgovor o nekim monografijama, Frangeš ispriča kako mu je unuk tražio da mu iz kućne biblioteke posudi neku knjigu jer mu treba za školu, a on mu rekao da ne može i da ide u biblioteku jer da se knjige nikad ne vraćaju kad se nekome posude. To je bilo, ono, pedagoški s njegove strane. Kasnije Tolja priča da ima jednu monografiju Kanade i da je to nešto najsavršenije šta ima doma. Daj, veli Frangeš, baš bi mi bilo drago da mi to posudiš da vidim. A ja govorim Tolji: "Ne, neka gospodin ide u biblioteku." Njegova je žena umirala od smijeha. Kasnije su Kruno Prijatelj i Frangeš pitali Tolju da koji mu je ono doktor i od čega je doktor, ha-ha-ha...
Perućke lignje
Bulj je obožavao zafrkanciju, a dobro je i imitirao neke kolege. Znao se na redakcijski telefon lažno predstaviti. Najdraže mu je kad je jedno jutro zeznuo čistačice. Brci mu se smiju dok priča.
- Čuj, prošo sam kraj njih i vidio da piju kavu. Kad sam se popeo na kat, nazvao sam ih telefonom. "Dobro jutro, Kulušić ovde", velim ja. "Ima li šalica kave za mene?" pitam. "Ima, ima", vele one, "sad ćemo vam donijet." Ha-ha-ha... Ja sjeo i čekam, jedna donosi kavu i pita da di je Kula, a ja velim: "Tu je negdje, sad je izašao, ostavi mu kavu." Ona ostavi, ja fino zapalio i čitam novine, he-he.
On i Feđa Klarić su jednog kolegu vozali deset minuta u autu prolazeći pored Perućkog jezera. "Jesi probao perućku lignju?" "Da jesam li? Jučer sam je jeo." "Ma dajte", zagucao je kolega glamac, "a di je nabavite?" "Pa ima je skoro svaki dan na peškariji, samo triba ranije doć jer se razgrabi", uputi ga Feđa.
Bilo je i veselja i posla napretek. A i brige za radnike. Vozilo ih se u bolnice, priskakalo kad je trebalo. Prebacio je Bulj po nalogu direktora Dejana Kružića jednog kolegu koji je pilom otkinuo dlan i četiri prsta na hitnu operaciju u Ljubljanu, što je bilo dogovoreno iz splitske bolnice. Krenuo je Goran u pet ujutro, pokupio kolegu, brata mu i ruku u frižideru i stigao u ljubljansku bolnicu do deset. Tamo su ih doktori pitali jesu li došli avionom. Ruka je uspješno zašivena i još isti dan su pacijenta poslali doma.
A onda je stiglo neko drugo vrijeme. Službena auta na teren sami voze novinar ili fotoreporter, kako se već dogovore. Pa kad su već vidjeli da vozač može biti komentator, pomislit ćete. Ali krivo. Novina je svakim danom bila sve skuplja pa se sve više štedjelo na svemu i svačemu. Došla su vremena kad joj treba sve manje službenih vozača, helikopter pogotovo. Šta je letjela, letjela je. Plava ptica tridesetica umrla je pjevajući, Goran je shvatio da mu je vrijeme za mirovinu, a novina se još nekako drži.