Ove godine slavimo sto godina od rođenja najvećeg dalmatinskog pisca i novinara - Miljenka Smoje. Tom je prigodom i na raznim stranama više puta istaknuto da je nakon završetka Više pedagoške škole u Splitu mladi Miljenko radio kao učitelj u Komiži i Omišu. Miljenko Smoje je diplomirao hrvatski jezik i povijest, a upravo su mu teme iz prošlosti bile prve kojima se bavio nakon dolaska u Slobodnu Dalmaciju 1948. godine.
Malo se tko sjeća ili zna za Smojine tekstove koji su pisani štokavštinom i iz kojih se ne može na prvu prepoznati da ih je potpisao Šunje, kako su najbliži zvali legendarnog novinara "Slobodne".
U uvodu nove monografije umirovljenog fotoreportera Slobodne Dalmacije Stanka Karamana - "Gornja Vrućica, još ima uja u svići", autor donosi Smojin tekst iz pedesetih godina, u kojem piše o povijesti Pelješca i slavne Dubrovačke Republike. Već iz prvih rečenica jasno je da Smoje izuzetno barata činjenicama iz naše daleke povijesti.
Pelješac i Dubrovačka Republika
Povijest doba na Stonskom ratu (Pelješcu) nastavili su stari Iliri, koje su godine 167. svladali Rimljani. Gospodari svijeta, Rimljani, tako su zavladali i Pelješcom. Na mnogim mjestima poluotoka nalazi se rimskih ostataka, naročito nadgrobnih ploča i rimskog novca iz doba careva Dioklecijana, Trojana, Konstantina Velikog i njegova sina Konstancija, zatim rimskih vojničkih grobova i rimskog oružja što se sad nalazi u sarajevskom muzeju.
Iz toga doba potječe i rimska ruševina na trpanjskoj Gradini, gdje je Ljubo Karaman našao ostatke rimske mlinice. Na Ratu je, još u to doba, bilo kršćana koji su se, bježeći od Avara, sklanjali na poluotok. Sigurno je da je na početku VII. stoljeća na tom poluotoku postojala rimska kršćanska kolonija s kojom su se u vjeri sjedinili stari Hrvati. Oni su za vrijeme cara Heraklija (610. - 641.) zauzeli Humsku kneževinu pa su tako prešli na Stonski rat. Nakon doseljenja Hrvata, oko 600. godine, Pelješac je pripadao kneževini Zahumija, kojom u vrijeme hrvatskoga kralja Tomislava vlada knez Mihajlo Višević, onaj kojeg je naš Celestin Medović na svom djelu Splitski Sabor 925. naslikao odmah do prijestolja kralja Tomislava. Stevan Nemanja osvoji dukljansko kraljevstvo i Zahumlje sa Stonom, odnosno Pelješcom.
On postavi brata Miroslava zahumskim knezom u Stonu. Svršetkom VII. stoljeća pojave se u Raškoj bogumili, u velikom broju bježeći iz Bugarske. Stevan Nemanja upotrebi svu snagu da iskorijeni tu sektu i zato se bogumili sklone u susjednu Bosnu i Zahumlje, pa se tako spustiše i na Pelješac. Miroslav se oženio sestrom bosanskog bana Kulina, koja je bila bogumilka i tako je valjda i Miroslav prihvatio bogumilstvo, a kasnije istjerao iz Stona katoličkog biskupa Donata, koji je umro u prognanstvu na Lokrumu. Tako su se na Pelješcu za vrijeme kneza Miroslava, osobito za vrijeme njegovog sina Petra, zahumskog kneza, počeli širiti bogumili. Pelješac je, dakle, pripadao Bosni od početka 1325. do 1333. Poslije dugog pregovaranja Dubrovačka Republika dobila je vlasništvo nad Pelješcom preko kupnje od bosanskog Stjepana II.Kotromanića, da se osigura od srpske dinastije, koja je nekada gospodarila Zahumljem.
Putem kupnje dobili su Dubrovčani pristanak i od srpskoga kralja Dušana da protegnu svoju vlast nad Pelješcom. Izgleda da nije odlučio baš novac ili kupnja, nego zasluge Dubrovčana koji su posredovali za mir u borbi između Srba i Bosanaca, pa su Dubrovčani dobili Pelješac kao nagradu (uglavnom) za svoje mirovno nastojanje. U to vrijeme Pelješac nije brojio više od tristo kuća, ne računajući Ston. Dubrovačka vlastela kao suvereni po feudalnom običaju onog vremena razdijelili su dobiveno zemljište u tristo dijelova. Zemlju je razdijelila porota, koja je za to bila određena, a davala se kao feud ne samo obiteljima dubrovačkih plemića, nego seljanima i zanatlijama. Nitko kasnije nije smio otuđiti zemlju bez dozvole dubrovačkog Senata. Seljanima koji su bili zatečeni kad je Republika dobila Ston, bilo je slobodno da ostave ili da ostanu na dijelovima dubrovačkih gospodara kao kmetovi.
Miljenko Smoje