Jeste li čuli za pojam "bijelo zlato"? Jeste li znali da njegov izvoz – a otkrit ćemo vam tajnu, riječ je o zaleđenom sjemenu bikova s najboljim pedigreom – kanadskim i američkim uzgajivačima donosi na desetke milijuna dolara godišnje?
Što je najnevjerojatnije, najbolja bikova sperma, koju rančeri u "obećanim zemljama" čuvaju kao suho zlato, postala je pravi mamac za lopove.
Nije za čuđenje, samo jedna posuda veličine vrča za mlijeko, ukradena lani u travnju s jedne farme u Minnesoti, do vrha puna kriogenizirane visoko vrijedne, najbolje bikove sperme, na ulici je odmah postigla cijenu od 70 tisuća dolara!
U 2015. godini u Kanadi je statistički zabilježeno 12 tisuća farmi goveda, s kojih je na tržište izišlo 82 milijuna hektolitara mlijeka.
Ne želimo dodavati sol na ranu našim farmerima, ali ne možemo ne napomenuti kako je ista ta kanadska mliječna rijeka zavrtjela tržište vrijedno šest milijardi dolara. I još kada se u njega upletu alfa-bikovi, oni koji su na ozbiljnom i strogom tržištu procijenjeni kao davatelji najboljega genetskog materijala, onda cijene takvim mužjacima, i svemu što od njih proiziđe, direktno paraju nebo.
– To je za nas čista znanstvena fantastika. Di su oni, di smo mi. A mi smo doli, nigdi, kod nas se ništa ne cijeni. Kod nas je uvik bolje tuđe, strano. A šta fali jednoj našoj dalmatinskoj buši. Nema tome ravnoga, nema tog austrijanca, simentalca, žutoga, koji bi jednom bušku moga parirat. Em je junak na terenu, em je faca kod junica. Mi ovde po Dalmaciji imamo bikova da im ravna nema. Ali takva mu je sudbina da mu sime i veterinarska rađa ne dođu više od nekih 200-injak kuna. Tužno – kaže nam Marko Škopljanac iz Radošića, utemeljitelj najpoznatije hrvatske bikijade.
A i mi svakako bika junaka imamo, i to u liku i djelu buše, autohtonog hrvatskog goveda koje na svojoj farmi u Šestanovcu uzgaja vlasnik OPG-a Andrija Ribičić.
Na ovu je temu duboko uzdahnuo, ustvrdivši kako je dobro upoznat s činjenicom da kilogram našeg mesa u trgovinama dođe 50 kuna, a porcija "wagyu kobe steaka" u nekom elitnom restoranu više od 600 dolara. A kada se još i sjeti da od države pomoći nema, onda nema ni puno dvojbi kada ga vlasnik neke junice zamoli da mu posudi nekog od njegovih bušaka.
– Ma ajde molin te, nek govedo iđe i naskakuje koliko ga volja. Di ću to ić naplatit. Kad me ljudi pitaju za moje bikove, ja ih ustupin bez problema, bez naplate. A šta ne bi dobro napravija svima. Cijene su nikakve, jedna doza simena kod veterinara dođe 50 kuna, cila je rađa od 200 do 300. A da ti pravo kažen, nisan siguran jel iti koji naš veterinar potroši pet doza. Puno je lipo da ta američka goveda tako dobro zarađuju. Ali ovo je naša hrvatska realnost – kaže Andrija Ribičić.