BORBA S AZBESTOM 'Dobio sam neizlječivu bolest, žena mi je poginula - s 1400 kuna hranim troje djece’

- To je izgledalo ka kad je sekretar Partije reka: “Nema Boga!” Pa Boga nema. Nama je reka:”Azbest ne ubija” i mi smo to tribali virovat. A stotine ljudi u Vranjicu, koji nisu ni radili u tvornici, umiralo je od raka pluća izazvanih udisanjem čestica. Čak i jedna je smrtonosna, jer se zabije u pluća gdje izaziva upalu za upalom tkiva.

Sve dok ne dođe mezoteliom, i onda si u godinu, godinu i po gotov. Ali zdravstveno stanje radnika godinama je dostavljano direktoru i o tome se mučalo – objašnjava Grgo, koji je u “Salonit” 1986. došao iz “Jugovinila” i radio kao šef pogona specijalnih salonitnih proizvoda, gdje je po mjerenjima koncentracija azbestnih čestica bila i tisuću puta veća od dopuštene.

U prvoj fazi azbestoze, prisjeća se, ne osjećaju se tegobe, a onda je nakon devet radnih godina došao na pregled k dr. Labudu Kurajici, koji mu je kazao: “Imaš azbestozu, biži otamo!”

Prebačen je u kancelariju, gdje je koncentracija čestica bila jednaka.

 - Shvatio sam da je jedina efikasna borba protiv te strahote da se azbest zauvijek izbaci iz Vranjica. Mi oboljeli smo gotovi, ali dicu triba spasit.

Po američkim kriterijima zona ugroženosti azbestom je 11 kilometara od epicentra, a na tolikom području oko “Salonita” živi 300 tisuća ljudi i prema istraživanjima pulmologinje prof. dr. Jadranke Tocilj mnogi su nastradali, a da i ne znaju od čega. Osnovao sam Udrugu oboljelih od azbestoze, počeo javno iznosti podatke i morao otići iz tvornice.

Onda je moja pokojna supruga Katica kao jedini “višak” dobila otkaz u “Salonitu”, od tadašnjeg vlasnika Joze Ćurkovića koji se do danas pred sumnjama Državnog odvjetništva RH za malverzacije krije u Bosni. Postali smo socijalni slučajevi, s troje djece i 1400 kuna primanja.

Ali zabraniti azbest značilo je zatvoriti tvornicu i radnike poslati na ulicu... Zbrinuti ih, a ne poslati na ulicu. No, jasno je bilo da se država neće kako treba pobrinuti za njih i ljudi su reagirali burno.

Najteža je tragedija što je rad u “Salonitu” donosio smrt i bolest njima i cijeloj splitskoj regiji, a oni su morali djeci donijeti kruh. Zato se tu treba iskazati socijalna država.

Ali kako! Daju im otkaze i crkavicu umjesto poštenih otpremnina i liječenja. Naša je Udruga za njih izborila beneficirani radni staž još 1998. godine, no nitko ga nije dobio. K tome, Fond zaštite okoliša, koji vodi Vinko Mladineo, radi toliko nestručno i još uvijek čini veću štetu nego što se može zamisliti. Kako?

Pa oni su vranjičko dječje igralište izgradili usred azbestnog deponija, i za to je Mladineo dobio Nagradu grada Solina! U mravinačku kavu i danas trpaju tone azbesta, a tamo je izvor Jadra! Vatrogasne prostorije također su željeli graditi na brdima azbesta.

Smrtonosnu prašinu raznosili su otvorenim kamionima, a mi smo ih pratili i snimali. Kad su to vidjeli ljudi iz inozemnih organizacija koje skrbe za azbest, pali su na guzicu. Sve to rade tvrtke bez atesta... Jeste li imali bolje rješenje?

Hajka zbog novca

-Naravno, Veljko Mikelić iz Rima koji radi za UN počeo nas je povezivati s europskim institucijama koje se stručno time bave. Iz fondova EU-a mogla je Hrvatska dobiti oko 300 milijuna eura za sanaciju. No, ti bi novci onda bili kontrolirano trošeni, a postupak uklanjanja i smještanja nadziran. E, i tu se krije odgovor zbog čega Mladineo to ne želi.

Počela je hajka na nas. Kad smo prosvjedovali pred tvornicom, mene su kao samohranog oca troje djece priveli i odrezali mi 1200 kuna globe, a primanja su mi niti dvije tisuće. Nisam smio ući u župnu kuću gdje je organiziran sastanak o sanaciji, a za tu sam kuću od svoje sirotinje darovao novac.

Nisam samo ja nastradao, imali su problema i mladi iz Udruge “Barbarinac”, a Zvonimir Habuš, čije je tvrtka ANT licencirana za mjerenja zagađenja, nakon što je dostavio sedam punih knjiga izvješća, nije dobila više niti jedan državni posao, čovik je propa.

Čak i sudac Matko Tolić koji je kaznija “Salonit” zbog zagađivanja, ima je velikih problema – priča Mandić nevjerojatnu i tragičnu štoriju o ukletoj fabrici u nekoć jednom od najljepših dalmatinskih malih mista.

Uostalom, Vranjic je i izabran za žive kulise popularne serije “Malo misto”. Danas je neka sasvim druga priča, nimalo romantična, a za ostatke ostataka bore se Mandić i dio mještana.

-Tukli su nas sa svih strana, optuživali da će radi nas radničke familije ostat gladne, čak nas je i pop s oltara kritizira. Ljudi polako shvaćaju da su priče o “dobrom” i “lošem” azbestu gluposti, svi su svrstani u prvu kategoriju kancerogenih tvari.

Protiv struje

-Ali godinama su im punili glavu, pritili, a šta će ljudi, bore se za koru kruva... Mladi su prvi razumili da triba drugačije, da je na prvome mistu borba za život – optimističan je Mandić, od kojeg je i bivši premijer Sanader preko posrednika tražio da ne diže buku oko sanacije azbesta.

-Znaš šta te čeka kad ideš protiv struje. Proglašavali su me lobistom ovih i onih, da primaš pare i lažeš. Znaš šta je malo misto...

Onda noćima ne spavaš, misliš se šta si falija, kako ljudi ne mogu shvatit tako jasne stvari, zašto se ne bore za svoju dicu. U dijelu medija te razumiju, a u drugima napadaju. Nije to lako, neman ja iskustva u tim igrama.

Naša Udruga ni kunu donacije nikad nije primila, sto puta san iša u Zagreb, uvik o svome trošku. Sad san bija u Trstu na simpoziju o azbestu, sve san financira od svojih jadnih primanja.

-Pa vridi li ta borba svega ovoga?

-Moja dica Marko, Vilma i Drago uvjerena su da vridi. S menon su i na prosvjede išli. Šta bi ja onda triba mislit?! Ni dandanas država, Županija i Grad Solin ne žele ili ne znaju katastrofu s azbestom rješavati onako kako im svijet kaže da bi trebalo. Onda je na građanima da budu sirene na uzbunu.